PRVI BOŽIĆ U PARIZU KONCEM PEDESETIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA. S LIJEVA: MARKO DŽAPO, JERKO BOBAN, KUKIĆ I MILE BOBAN.
UVODNA RIJEČ
Od mojeg sada pok. oca Petra Boban, Gabrića (1907-1981), često sam ga čuo govoriti: Moj sinko, iz malena se trn oštri. Priznajem da tada nisam shvatio značenje ovih riječi dok nisam došao u emigraciju, u Pariz. Tu sam upoznao neke preživjele veterane NDH. Bili su mi dragi iz svih uglova i neizmjerno sam ih poštivao. Odmah sam pristupio k njima u organizaciju HOP-a. Tu, s tim veteranima NDH počeo sam se ustaški raazvijeta i oštriti. Kada kažem “ustaški razvijati i oštriti”, tim mislim reći da sam se već bio ustaški rodio, ali se nisam imao priliku dovoljno ustaški razvijati i oštriri, jer sam kao maloljetnik zbog jugoslavenskog nasilja i udbaškog pritiska morao napustiti moje selo Bobanovu Draga, moje roditelje, prijatelje i znance i sve što mi jebilo milo i drago…
Ali i kroz to oštrenje sam počeo misliti i razmišljati: Zašto se uvijek mora govoriti i isticati Poglavnik, NDH, Deseti Travnja, vojska, UV, umjesto hrvatski Poglavnik, hrvatska NDH, Hrvatski Deseti Travnja, hrvatska vojska HV, itd. Itd.
Poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. u hrvatskoj političkoj emigraciji dolazi do ozbiljnih prevrtanja i promjena. Pred crkvom u Parizu gdje su se Hrvati svake nedjelje sastajali i upoznavali, dijelili su se razni letci; novine i knjige se prodavale. Tu su neki Hrvati, poimenice Žarko Luburić i drugi, dijelili letke Hrvatskog Narodnog Odpora kojeg je podpisivao glavni zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.
Od tada redovito sam čitao letke i okružna pisma HNO koje je slao general Drinjanin svima u svijetu. Počelo mi se sviđati on što general Drinjanin piše. Bilo mi je teško raskrstiti se s mojim prvobitnim mišljenima o Poglavniku, o Desetom Travnju, o vojsci i doći u sukob s mojim prijateljima u istoj organizaciji HOP-a, ali mi nije bilo teško zadržati u borbi za oslobođenje hrvatskog naroda i ponovnu Obvnovu Hrvatske Države sve Ustaške vrline i DUH USTAŠTVA.
Jest, pohlepno sam čitao skoro sav hrvatski iseljenički tisak, skoro sve što mi je pod ruke moglo doći. Tu sam za mnoge nepoznate stvari saznao, kako o Poglavniku, Ustašama, NDH, tako i o borbama za očuvanje NDH, kao i o patnjama hrvatskog naroda. Čitao sam – i neka mi to bude sada ovdje dozvoljeno reći, poslije pola stoljeća, jer takova je tada hrvatska politička emigrantska klima bila: ako čitaš jugoslavenske novine, automatski si komunista, Udbaš i Jugoslaven, – često krijamice i jugoslavenski tisak, podcrtavao i bilješke pravio, pamtio i u sebi gnjev gutao: Kako to da u jugoslavenskom tisku se uvijek govori o , proglašenju , o , o , o , itd., te počeo uspoređivati s tiskom HOP-a: Hrvatska iz Buenos Airesa, Nezavisna Država Hrvatska, Gruda, Hrvatsko Pravo, Ustaša i drugo, gdje i oni sustavno se izražavaju gore spomenutim izrekama.
Kao hrvatski politički emigrant preko više od 55 godina privlačilo je moju želju kao Hrvata da nešto napišem o Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. O Maksu Luburiću, kao Ustaši, pisano je razmjerno mnogo a još više se reklo, kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu. Razne rasprave, knjige, prilozi, novinski članci o Maksu Luburiću su pridonijeli nejednake i različite vrijednosti, jer je svaki autor htio biti u pravu. Te nejednakosti i različitosti tijekom godina su privukle moju pažnju da ja nešto prikupim o Maksu luburiću, o njemu, Hrvatu, Ustaši, čovjeku kojeg se najviše tereti za mnoga zvijerstva za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945.
Kao Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevernu Ameriku htio sam izdati jednu knjižicu ili knjigu prigodom desete (10) obljetnice pogibije Maksa Muburića, generala Drinjanina, 1969-1979: MAKS LUBURIĆ U TRI DIMENZIJE – Prošlost, Sadašnjost i Budućnost. U tu svrhu sam bio prikupio, rekao bih, dovoljno materijala za izdati tu namjeravanu knjižicu ili knjigu. Uslijed nepredviđenih dogodovština i procesa u New York-u 1980-1981-1982- godine, došlo je do zastoja da ta namjeravana knjiga nikada nije izdata, ali se je prikupljeni materijal sačuvao. I ne samo to, prikupilo se je mnogo više materijala, a najviše pisama, tako da je došlo vrijeme da se izda knjiga – jedna ili dvije – PISMA MAKSA LUBURIĆA.
Konačno, valja reći i to, da je došlo vrijeme da se objelodane pisma Maksa Luburića u jednu ili dvije knjige. Također valja reći i to da je sva politička i hrvatsko/nacionalna djelatnost general Drinjanina izražena u ovim Pismima Maksa Luburića koja su najviše pisana svojim uskim suradnicima a koje će čitatelj upoznati prilikom čitanja ovih pisama, te ih nije potrebno sada spominjati.
Svakako da u ovoj knjigi ili knjigama nisu sva pisma uvrštena, jer ih nisam imao. General je mnogima pisao i mnogi drugi Hrvati ta pisma posjeduju. Koristim ovu priliku zamoliti sve one koji do ove molbe dođu a posjeduju bilo kakovo pismo generala Drinjanina, bilo u originalu ili kopiji, ako su voljni da mi ih ustupe i pošalju na adresu: Mile Boban 9411 Winchester Road, Austin, Texas 78733., kako bi se mogla napisati: Sabrana djela Pisama Maksa Luburića.
Pisma koja su pisana Ratku Gagri u Toronto i koja je on posjedovao, pred smrt Ratko Gagro (1913-1975) je pozvao svojeg prijatelja i suradnika Karla Soptu i sve mu predao. Karlo Sopta (1934-2001) je obolio, imao je rak. Otišao sam ga posjetiti u veljači 2001. u Toronto. Tada mi je Karlo Sopta rekao: Koliko god vjerujem Bogu, toliko vjerujem i tebi. Ova kutija s pismima Maksa Luburića pripada tebi i Hrvatkoj. Nastoj upoznati što više Hrvata s ovim pismima. Pisma su pisana za Hrvate i za Hrvatsku.
Ante Kršenić (1917-1995) Korčulanac, živio u Oakland-u kraj San Francisca, uski suradnik generala Drinjanina, kroz dugi niz godina se dopisivao sa generalom Drinjaninom. On i ja bili smo dobri prijatelji dok sam ja živio u San Franciscu. Njegov zet Ante Stanić mi je dao svu korespodenciju između njega, Ante Kršenića i generala Drinjanina u petak, 11 rujna 2009. Ta pisma se nalaze u ovim knjigama.
Pisma koja je general Drinjanin pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz su također u ovim knjigama. Doktor Miljenko Dabo Peranić mi je dao ova pisma u svojoj kući u New York-u u kolovozu 1978. Ta se pisma nalaze u ovim knjigama.
Pisma koja je general pisao svojem suradniku Danijelu Jolić u Toronto od 1952. pa do 1959. se nalaze u ovim knjigama. Ova pisma mi je poslao Ivo Jolić, sin Danijela Jolića, 8 studenoga 2012. U ovim pismima – kao i u svim generalovim pismima – ima mnogo važnih povijestnih činjenica, bez kojih se nikako ne može napisati jedna poštena i objektivna povijest stvaranja, čuvanja i obaranja Nezavisne Države Hrvatske.
Sva druga pisma koja se nalaze u ovim knjigama sam dobio od raznih prijatelja i prijatelja njihovih prijatelja.
Bez bilo ikakove sumnje kroz ova pisma svaka čitateljica i svaki čitatelj će imati potpunu slobodu formiranja svojega osobnog mišljenja o Maksu Luburiću, kao o čovjeku, kao o Hrvatu, kao o vojniku koji se je borio za svoju ideju, a ta ideja je bila Hrvatska Država. Dr. Andrija Hebrang mlađi ja u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine rekao: da se je Maks Luburić borio za hrvatske interese.
Kada sam u travnju prošle godine počeo pisati i iznositi ova pisma na portalu dnevno.hr, počeli su mi se ljudi javljati. Neki su mi dali dobrih ideja. Ja sam originalno iznosio pisma bez ikakovih ispravaka. Jedan državotvorni Hrvat iz Livna A.M. mi je mnogo pomogao savjetima. Ovim putem mu se želim zahvaliti i reći da sam mnoge njegove savjete uzeo i koristio se istim. A.M. hvala ti!
Najugodnije za mene je bilo kada sam pred Božić prošle godine, 2012., primio e-mail pismo od jednog Hrvata iz Zagreba koji je redovito pratio i čitao Pisma Maksa Luburića na portalu dnevno.hr, a koji mi daje do znanja da je spreman s menom surađivati da se ova vrijedna pisma Maksa Luburića izdaju kao knjiga. Njegovo je ime: D.D. mladi hrvatski intelektualac, zdravih ideja i zdravih pogleda, koji nije podlegao neprijateljsko/jugoslavenskoj promidžbi. Kroz to dopisivanje razvilo se obostrano povjrenje: VJERNOST ZA VJERNOST!
Početkom ove godine 2013. preko e-mail pisama po nekoliko puta dnevno u oba smjera došli smo do zajedničke ideje da bi najbolje bilo da mu ja pošaljem sva pisma koja posjedujem. Meni je bilo jako teško pristati na taj zahtijev i poslati čovjeku, kojeg nepoznajem, sva pisma koja posjedujem. U mislima sam se borio i dan i noć šta učiniti. Dati nepoznaniku takova vrijedna pisma koja sam desetljećima čuvao! Na koncu sam sam sebi rekao: Da na mlađima svijet ostaje. Zovnem D,D na telefon i o svemu se dogovorimo. On, D. mene uvjerava da su pisma u sigurnim rukama.
Početkom ožujka ove godine 2013. ja sam sva pisma poslao tom meni nepoznatom Hrvatu. On je pregledao sva pisma i meni javio da je to jedan veliki posao… Ja sam mu javio da dolazim iduće godine u Hrvatsku i da ćemo imati Obiteljski Sastanak Potomka Petra i Ive/Vićeke Boban, Gabrića u Bobanovoj Dragi, te da se vidimo na uzletištu u Zagrebu. Tako je i bilo. Tu smo se sreli i on je meni sva pisma predao.
Pošto su sada sva pisma kod mene, stavio sam se u kontakt s gosp. Zvonimirom Despot. Kroz dopisivanje smo se dogovorili vidjeti u Zagrebi kada budem polazio za Ameriku. Tako se je i dogodilo. Vidjeli smo se. Pokazao sam mu sva pisma. Zvonimir despot ih je temeljito pregledao i s uhsićenjem i zadovoljstvom je rekao da je on spreman ta pisma izdati u dvije knjige. kroz naša dopisivanja Zvonimir Despot mi je dao do znanja da bi bilo bolje izdati jednu knjigu nego dvije, jer da bi bilo kupaca koji bi kupili jednu a ne drugu knjigu. On bi smanjio originalna slova tako da sve stane u jednu knjigu. Složio sam se s njim. Knjiga je tiskana u 1100 stranica. Slova su manja i često puta nejasna. Nejasna su zato što ima mnogo pisama koja su kopije od kopija, čak i rukom pisana.
Osim toga knjiga PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA je od vrlo velike povijestne važnosti u opisivanju povijestnih dogodovština u stavaranju Nezavisne Države Hrvatske, u borbi za očuvanje iste, u povlačenju prema Austriji HOS-a NDH, predja Hrvatske Vojske i civila Himbenim Saveznicima koji su obećali HDV da nas neće predati titovcima, a oni su prkršili svoju riječ i na prijevaru predali titovcina na klanje Hrvatsku Vosku i civile. Otvorite priloženi link i pročitajte sadržaj. https://otporas.com/memorandum-hrvatske-drzavne-vlade-nezavisne-drzave-hrvatske-4-svibnja-1945/
Imajući ova pisma pred očima, svaki Hrvat, svjestan važnosti ovih pisama, imati će razumijevanja da se ova za sada privremena knjiga za svakog hrvatskog povijestničara objavi kod jednog nakladnika i izdavača kako bi knjiga ovih pisama dašle u kuću svakog Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Dijaspori.
U to ime se svima zahvaljujemo koji su nas razumijeli i koji su nas bodrili da ne klonemo u našim nastojanjima oko objavljivanja ovih pisama u obliku knjige.
Posvećujemo ove knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA svim onima koji su u svojim hrvatsko/nacionalnim osjećajima vršili svoju rodoljubnu dužnost u pripremanju i stavranju Nezavisne Države Hrvatske na čelu s Poglavnikom dra. Ante Pavelićem, svim onima koji su u odori Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS branili svoju i našu Hrvatsku Državu, svim onima koji su u toj obrani Hrvatske Države dali svoje živote, svim onima koji su bili žrtve Bleiburga, svim onima koji su bili protiv Jugoslavije i tako postali žrtve Udbe, svim onima koji su zbog svojeg hrvatstva morali napustiti svoja djedovska ognjišta i tim napustiti i Hrvatsku a tražiti spas u emigraciji, svim onima koji su trunuli po jugoslavenskim koncentracionim logorima, svim onima koji su po jugoslavenskim robijašnicama ostavili svoje kosti zbog ljubavi za Hrvatsku, svim hrvatskim Majkama čije se oči nikada nisu osušile od oplakivanja svojih kćeriju i sinova, svim hrvatskim udovicama, svim hrvatskim djevojkama koje su u očekivanju svojih zaručnika ostale ucviljene i osamljene, jednom riječi: svim onima koji su svoje živote dali za Hrvatsku Državu, i svim hrvatskim Emigrantima i Imigrantima, jer su i jedni i drugi bili žrtve jugoslavenskog terora.
Na dan Svih Svetih 2013.,
Austin, Texas,
Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.