PISMO HRVATSKOG EMIGRANTA

Pismo koje donosim je pisao hrvatski politički emigrant koji je živio u Parizu. Sudeći po pismu bio je upoznat sa mnogim istaknutim Hrvatima ovog velikog grada Pariza. Pismo donosim u cijelosti kako bi čitatelji mogli malo iz bliza dobiti sliku kako je Udba djelovala medju Hrvatima. Pismo je objavio “OTPOR”, glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, br. 4 . 1983. strana 2. Pismo počinje:

TKO  JE ANTE  GRANIĆ ?

Ante Granić je sinovac okrutnog Oznaša Ivana Granića iz okolice Širokog Brijega, koji je došao u Pariz ljeta 1965. godine. Odmah se je sprijateljio sa Slavom Lekom iz okolice Ljubuškog, mislim iz Tihaljine, Hercegovina.

Ubrzo se ustanovilo da je taj Ante Granić jugoslavenski doušnik. Postao je “prosvjetni radnik” za “jugoslavensku” djecu u klubu jugoslavenske ambasade u Parizu, što je uistinu značilo da je postao učiteljem.

Poznato je da su taj Ante Granić i Slavo Leko, a možda još i neki drugi pripremali otmicu devetorice Hrvata iz Pariza. Otmica je tako “rodoljubno” smišljena da bi najoprezniji Hrvati pristali na tu smicalicu.

Zahvaljujući jednom iz te skupine Granić-Leko, (To je bio Jerko Boban, zvani Kukić (1934-1994) koji je saznao za taj plan i otkrio ga jednom koji je bio na toj listi za otmicu, to sam bio ja, Mile Boban, kome je Kukić to otkrio.) zločinački plan se nije ostvario. Ovog zlopotnjačkog čina Hrvati Pariza se još uvijek dobro sjećaju.

Da ne bi ispalo kao neko izmišljanje, evo imena onih koji su bili potencijalne žrtve UROTE GRANIĆ-LEKO:

(1) Josip Čavčić, rodjen 1917.

(2) Ivan Barun, rodjen 1937.

(3) Jure Vidović, rodjen 1933.

(4) Danko Leventić, rodjen 1931.

(5) Žarko Luburić, rodjen 1934.

(6) Pavo Miličević, rodjen 1931.

(7) Milan Bagarić, rodjen 1936.

(8) Mate Kolić, rodjen 1939., umoren u Parizu 1981.

(9) Mile Boban, rodje, 1939.

Na veliku sreću ovaj jugoslavenski zločinački plan nije uspio, te je teško proreći kako bi hrvatska politička emigracija reagirala u protivnom. Možda, kao i uvijek, okrivilo bi se nevine Hrvate kako bi stvarni počinitelji imali dovoljno vremena umaknuti i sakriti se na sigurna mjesta.

Ljeta 1967. godine Slavo Leko je priznao nekim Hrvatima u Parizu govoreci sljedece: “Nisam vjerovao da se radi o ozbiljnim stvarima. Mislio sam da se sa time želi samo uplašiti Hrvate. Meni se govorilo, da se nikome ništa neće dogoditi. Kada sam opazio u jednom kutu u klubu (čitaj jugoslavenskome, moja opaska, mb.) odore francuske policije koje su se trebale upotrijebiti za otmicu devetorice Hrvata, počeo sam drhtati. Sam sebe sam uvjeravao da ništa nisam kriv iako sam sa Granićem i kompanijom u društvu”. (Ovaj Slave Leke razgovor se je snimio na magnetofonsku vrpcu u stanu pisca ovih redaka, na adresi 8 Rue Belhomme Paris 17eme a da on nije uopće znao. Razgovor s ove vrpce je službeno bio preveden na engleski i predočen na sudu desetorici (10) Hrvata u New Yorku od 15 veljače do 15 svibnja 1982. godine. Svrha ovog prijevoda je bila ta da se upozna američki sud kako jugoslavenska Udba djeluje medju svojim “zemljacima” Hrvatima i huška jedne protiv drugih, itd, trd. Tu vrpcu je sud u New York-u zadržao i može se (pro)naći u dokumentaciji newyork-škog procesa ovih Hrvata koji su na sudu u New York-u svjedočili za Hrvatsku, moja opaska. Otporaš.)

Kada se je urota otkrila i stvar bila poznata Hrvatima Pariza, Slavo Leko se povukao da ga više nitko nije vidio. Ubrzo je nesta iz Pariza i nastanio se u Osjeku, dok je Granić i dalje ostao u Parizu, da vrši dužnost “prosvjetnog” radnika za “jugoslavensku djecu” u domu jugoslavenske ambasade.

One kobne nedjelje, 16. 10 . 1978 godine objedovali su (ručali) kod Stojana Rašića (oženjen kćerkom Petra Brnadića – pred čijim stanom je ubijen Bruno istog dana). Bruno Bušić, Mate Kolić, Petar Brnadić, Ante Granić (kum Stojanova sina) i još neki kojih se sada ne sjećam. U tome me može dopuniti Stojan ili Petar. Poznato mi je da je Stojan iz ovog stana, u nazočnosti navedenih, zvao Stipu Bilandžić u Njemačku i tražio Franju Mikulića da se Bruno s njim dogovori o važnim stvarima u svezi sastanka sabornika HNV u Amsterdamu. Ne bacam pečat sumnje na Stojana, nego mišljenja sam da bi on morao reći hrvatskoj javnosti što se je sve govorilo tog dana, kakav se razgovor vodio, a posebno izmedju Brune i Granića, te Granića i Kolića. (Te noći je ubijen Bruno pred stanom Petra Brnadića, a Matu Kolića je ubila Udba 3 godine kasnije, moja opaska, Otporaš.) Možda bi se mogli povući konci Brunina umorstva, jer poznavajući politički emigrantski mentalitet može se zaključiti da se tu otvoreno govorilo, otvoreno planovi pravili, nikakvih tajni nije bilo, drugom riječi, svak svakome vjerovao.

Najzanimljivije bi bilo saznati kada je tko izišao iz kuće, s kim i u koliko sati i kuda. Obično kod prijateljskog i kumovog ručka ljudi su veseli, te razdragano kažu idu li kući ili negdje na drugo mjesto. Navodim ovo s ciljem da se svaki Hrvat zamisli nad tragičnom smrću Hrvata čiji se počinitelji umorstava nisu nikada otkrili. Tim plaćenicima i profesionalnim ubojicama uveliko pomaže hrvatska “dobronamjerna” šutnja iza koje se kriju mnoge ubojice i doušnici. Tako je šutnjom ubijen i hrvatski mučenik Bruno Bušić.

AndrijaTakač/MileBoban/kamenjar.com

(Ja sam ovo prepisao iz gore spomenutog časopisa Otpor br. 4. 1983., st. 2 i poslao na Kamenjar da objave. Pisac ovog članka je Hrvat iz Vojvodine imenom Andrija Takač. To navodim da do zabune nebi došlo tako kao da sam ja taj članak pisao. Mile Boban, Otporaš.)