70-ESTA GODIŠNJICA HAPŠENJA PETRA BOBAN, GABRIĆA SRIJEDA 31 SVIBNJA 1950

Priložena slika je iz Serainga, Belgija 1931/1932. godine. Moj Otac Petar sjedi za malim stolom a Ranko Boban, Vitez i general NDH drži svoju desnu ruku na lijevom ramenu mojeg Oca.

DA SE NEZABORAVI I DA SE ZNA A TO JE DA: NA MLAĐIMA SVIJET OSTAJE

Zato mi koji smo s jednom nogom u grobu a mnogi s obadvije trebamo ostaviti našim budućim naraštajima uspomene iz našeg života kroz sve što smo prošli, proživjeli, čega se još sjećamo, kako nas budućnost ne bi prozvala i proklinjala kao lijenčine, kao egoiste i kao sebičnjake; a svi mi imam svih vrsta uspomena koje mogu i te kako koristiti naši budući hrvatski naraštaji. Ako im mi to ne ostavimo zapisano, naša hrvatska mladost će se osjećati kao proljeće bez sunca i cvijeća. Zato ja pišem o mojem Ocu Petru jer je on zaslužio da Ga se sjetimo i da Ga  ne zaboravimo. A to mogu i drugi pisati o svojim roditeljima kako bi se ispunila ona uzrečica: Ako hoću lako ću, ako neću kako ću. Fala dragom Bogu ja hoću, pa zato i pišem, a na čitateljima je da uživaju u čitanju i time drugima dokažu da znaju više od onih koji ne čitaju.

Slika našeg oca Petra Boban, Gabrića pred smrt rujna 1981. Slikano pred zidom goričkog groblja prve nedjelje rujna 1981. Mislim da je sliku slikao naš zet Venco Bošnjak, Ćipukin, suprig naše sestre Matije.

Naš otac Petar je umro u srijedu 23 rujna 1981. od kljenuti srca berući kukuruz na njivi Lokva iznad sela Blaževića. https://otporas.com/posteni-odgovor-i-dodatak-pise-bozo-simunovic-iz-dubrovnika/
Danas je točno 70 godina kada je jugoslavenskokomunistička milicija uhapsila našeg oca Petra na njivi Padina kod Poljakovih kuća, srijeda 31 svibnja 1950. godine oko 6 sati na večer, pred zalazak sunca. Bio sam sa njim. Polivali smo lozu. On je imao na leđima mašinu za polivanje loze. Kada se njemu mašina isprazni a on da ju ne skida s leđa, ja bih iz bačve u kojoj je bila napravljena voda za polivanje uzeo u kanti tu tekućinu, otvorio mašinu i napunio s vodom.

Oko šest sati od našeg bunara, preko njiva i posađenog duhana žurnim korakom dođoše tri milicionara i zapovjednim glasom: jeste li vi drug Patar Boban, Gabrić. Na odgvor da jest, iz pojasa izvukoše žicu – a ne lisice – svezaše mu ruke i odvedoše.

Ja sam uzeo mašinu i za njima. Pred Rapišića kućom bilo je još tu nekoliko ljudi žicom povezanih ruku, među njima Frano Boban, Kuko, Mate Čuljak, Muta i još neki drugi čijih imena više se ne sjećam.

Dragi naš voljeni Ćaća Petre od petnaesero (15) djece počivao ti u Miru Božijem! Tvoja ožalošćena djeca koja su još danas živa na 70-estu obljetnicu Tvojeg hapšenja samo zato što si bio gorljivi, čelični, pošteni, svjesni Hrvat i hrvatski idealista i rodoljub: Jakica, Jerko, Milan, Matija i Kata, te mnogobrojna unučad, praunučad, nevjeste i snahe te druga svojta i Tvoji potomci.

Tvoj sin Milan.