Prikazana slika je kda sam Velimir Sulića i ja otišli posjetiti Zvonka Bušića u federalni zatvor na obalama hladnog Pacifika Lompoc u Kaliforniji za Novu Godinu 1978.
Život za Hrvatsku-Zvonko Bušić, piše Lili Benčik
Foto iz knjige: ZDRAVO OKO -sjećanja
Posted on 1 prosinca, 2017 by hrvatskepraviceblog
Dio teksta napisan 2017. uvijek aktualan, u ovom trenutku čak i više!
Dva velika hrvatska sina , puno su žrtvovali i na kraju si oduzeli život za Hrvatsku, Zvonko Bušić i Slobodan Praljak
Zvonko Bušić i Slobodan Praljak dva su velika hrvatska sina, koji su živjeli u različitim krajevima Hrvatske i svijeta, različitih društvenih sredina, različita obrazovanja, različitih životnih puteva, a ipak ih nešto povezuje, povezuje ih ljubav za domovinu Hrvatsku!
Hrvatska iznad svega, toliko iznad da su si zbog nje oduzeli ono najvrijednije i najjedinstvenije, a to je život. Dati dragovoljno svoj život za Hrvatsku, ono najvrijednije i najjedinstvenije, znak je nevjerojatne ljubavi i poštovanja prema svojoj zemlji! Takvu ljubav, takvu žrtvu može podnijeti samo veliki idealist, čovjek sa velikim poimanjem časti, ponosa, odgovornosti i dostojanstva!
Danas se mnogi pitaju, kako si jedan vjernik može oduzeti život? Zvonko Bušić i Slobodan Praljak prije svega tom činu prišli su svjesno i promišljeno. Nije to bio potez očajnika ili kukavičluk, dapače bio je to veoma hrabar potez! To je potez koji su učinili planski i svjesno sa očitom namjerom da svom narodu i svijetu pošalju snažnu poruku!
Poruku da se Hrvatska i njen narod probude iz malodušnosti i pasivnosti, poruku velike nepravde učinjene hrvatskom narodu i njegovoj žrtvi za slobodu!
Poruka je to izdajnicima hrvatskih nacionalnih interesa, poruka svijetu i njegovim interesima koje ostvaruje preko žrtve hrvatskog naroda i poruka hrvatskim dužnosnicima na vlasti da je krajnje vrijeme da počnu raditi u korist i zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa!
Nadahnuće za takav čin, za ostvarenje te namjere oduzeti si život, prosvjetljenje uma, nadilazi ljudske sile, to je inspiracija, a takva inspiracija nije u konfliktu sa Bogom, jer oni jesu tehnički sebi oduzeli život, ali inspirirani ljubavi prema bližnjima i prema svojoj domovini.
Završna molitva nakon Isusova Križnog puta i Uskrsnuća ” Nauči i nas kako ćemo sve učiniti da što više naše braće živi životom milosti! Neka nas u tome ne uplaši nikakva žrtva, pa ni žrtva života, jer TI si nam rekao;
„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Iv 15,12-17
U nastavku teksta osvrnuti ću se na Zvonka Bušića u prigodi njegove tragične smrti. 1. rujna 2013.godine
Zvonko Bušić
“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. Zvonko Bušić Taik”
Napisao je Zvonko Bušić u svom oproštajnom pismu prije nego si je oduzeo život 1.rujna 2013,godine u Rovanjskoj podno Velebita.
Za mlađe generacije koje nisu čule za Zvonka Bušića ukratko :
Zvonko Bušić je zajedno sa suprugom Julienne Bušić, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem (svi su oni bili, osim Julienne, hrvatski emigranti u SAD-u, dakle, rječnikom bivše državu YU– ustaše ) oteo putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355, 10. rujna 1976. godine.
Cilj otmice zrakoplova bio je ukazivanje na srpsku hegemoniju u zločinačkoj jugoslavenskoj tvorevini i privlačenje pozornosti na hrvatsko pitanje, odnosno skretanje pažnje svijeta na tiraniju koja se vršila nad Hrvatima. Pritom su pilota, kopilota i putnike držali taocima prijeteći lažnom bombom, dok su pravu bombu, zajedno s propagandnim letcima pod nazivom „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“, postavili u pretinac podzemne željeznice New Yorka. Nakon što su vodeći američki mediji (New York Times, sva tri izdanja, Los Angeles Times, Chicago Tribune, International Herald Tribune i Washington Post) objavili sadržaj propagandnog letka, otmičari su sletjeli u Pariz i predali se vlastima.
Nažalost, prilikom deaktivacije (prave) bombe u New Yorku, došlo je do smrti jednog policajca (Brian Murray) i ozljede još dvojice, a sve zbog nemarnog postupanja zbog čega je udovica poginulog policajca kasnije tužila državu New York. Bušić je osuđen na doživotni zatvor dok su ostali sudionici dobili manje kazne. Uvjetno je pušten početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora. U oproštajnim je pismima naveo da je “lakše je bilo sanjati slobodnu Hrvatsku ,nego izdržati hrvatsku zbilju”
Do dana današnjeg, Bušić je u nekim krugovima okrivljavan za najkrvaviji teroristički napad na tlu SAD-a do 11. rujna. Radi se o eksploziji bombe u zračnoj luci La Guardia u New Yorku 29. prosinca 1975, dakle godinu dana prije otmice zrakoplova. Prije nekoliko je tjedana američki list New York Observer objavio članak („WhyHasn’t Washington Explainedthe 1975 La Guardia Airport Bombing?“) u kojemu za taj masakr u kojemu je ubijeno 11 i ranjeno 74 ljudi, neizravno optužio UDBU, koja je tada dokazano surađivala i koju je štitio FBI.
Kathleen Murray Moran supruga poginulog policajca je, u biti, bezrazložno izgubila muža, a ipak je našla u svome srcu mjesta za razumijevanje i oprost, dok hrvatski narod ne uspijeva naći ni vremena ni mjesta kako bi se prisjetio i zahvalio velikome borcu za hrvatsku slobodu – Zvonku Bušiću.
Nakon mnogo uzaludnih pokušaja hrvatske politike, 2008. pušten je na slobodu i poslan u RH, bez prava povratka u SAD. Malo je poznato u hrvatskoj javnosti da je tada veleposlanica u SAD, Kolinda Grabar Kitarović puno doprinijela puštanju Zvonka Bušića na slobodu. Prvi puta kada mu je došla u posjetu, sama je vozila 10 sati iz Washingtona do kaznionice.
Fra Jozo Grbeša svjedoči da je sa KGK odlazio k njemu u zatvor, on iz Chicaga, a ona iz Washingtona. Njena pomoć bila je presudna za Zvonkov izlazak. Zvonkova supruga Julienne Bušić može to posvjedočiti. Julienne ga je čekala u zračnoj luci u Zagrebu, kada je pušten iz zatvora, 24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.
Svečano dočekan, politički se angažirao, premda je ubrzo uvidio da ili ima previše idealizma u njemu ili je predugo izbivao iz Hrvatske. Prvo se bio angažirao kroz stranku Ruže Tomašić, HSP dr. Ante Starčević, zatim kroz udrugu “Hrvatski plamen”.
Bušić se stoga usmjerio na ujedinjavanje suverenističkih snaga u zemlji. No, nakon tri godine, priznao je politički poraz. To nikome ni deset godine poslije njegova suicida nije uspjelo.
Nažalost politički nezreli glasači, zadojeni jugo-komunizmom nikako ne uspijevaju izglasati suverenističku opciju. Kada god se pojavi neka takva opcija probude se „spavači“ raznih domaćih i inozemnih neprijatelja Hrvatske i od samog početka krenu podvale, spletke i optužbe! Upravo smo svjedoci razbijanja Domovinskog pokreta!
Izvadak iz knjige ZDRAVO OKO -sjećanja, govor nakon govora fra Joze Grbeša o Zvonku Bušiću ;
„Zvonko Bušić! Jedinstveno ime novije hrvatske povijesti. U sebi je satkao mnoge!
Poput Diogena tražio je svijećom čovjeka. Po danu. U svakom danu, tražio je čovjeka! Bilo mu je teško naći, jer su se mnogi već prodali. A u prodanima ne prebiva čovjek, nego interes, nema ljubavi, tek privid. I zato više nisu mogli razaznati govore li to oni ili njihovi novi vlasnici.
Poput Platona, htio je da ljudi vide bez zablude i privida, da im sjene ne postanu vjerovanje praznine (Platonova pećina, u kojoj su ljudi zatvoreni i vide samo sjene. Kada jedan od njih izađe van na svijetlo sunca i vrati se da im kaže što je otkrio, oni mu ne vjeruju i ubiju ga)
Poput Krista, istina je za njega uvijek vrijedna žrtve, jer ona jedina oslobađa čovjeka iznutra i stvara stabilan svijet.
Poput Mendele, godine zatvora samo su jačale njegov duh, jer je znao da je njegova Pravda utemeljena na Istini
Poput mistika, dubine su mu bile draže od svog blještavila površnosti, jer dubine stvaraju za vječnost, a površine otkrivaju kopije.
Bio je i ostao idealist, koji nije mogao pomiriti stvarnost hrvatskoga jada, sa idealom koji je živio. Ideali i tragedije uvijek idu zajedno i tako ostavljaju najjače pečate!
Sa Zvonkom Bušićem otišli su ljudi Ideala, Riječi i Istine!“
Ali proći će i ovo vrijeme i doći će vrijeme kada će ideali opet dobiti svoju vrijednost za koju vrijedi živjeti i mrijeti!
Vječni spomen i vječito HVALA!
Lili Benčik/hrvatskepravice