UBIJEN KOMESAR ROLOVIĆ – “HRVATI OSUDJENI NA SMRT”

                                                    UBIJEN KOMESAR ROLOVIĆ – “HRVATI OSUDJENI NA SMRT”

(Prenosim iz “HRVATSKI RADNIK” god.l. br. l., lipanj 1971., strana 6, koji je izlazio u Gotenberg-u, Švedska. Ne znam koliko je brojeva izišlo. Ja imam samo ovaj prvi broj iz kojeg prenosim izvješta iz prve ruke o ubojstvu jugoslavenskog poklisara Vladimira Rolovića u četvrtak 7 travnja 1971. Glavni i odgovorni urednici ovog časopisa su bili: 

“HRVATSKI RADNIK”

BOX. 55O59

4OO  53  Goteburg  55

Sverige-Sweden

Glavni i odgovorni urednici,

Ante Stjepinac,

Fatima Kulenović-Mujić.

Smatram potrebnim iznijeti sve ove podatke kao jednu od povijestnih činjenica koje su uzdrmale tadašnji politički svijet i uveliko pomogle srušiti monstruoznu i umjetnu komunističku tvorevinu, titovu jugoslaviju. Ne ulazim u meritum istinosti/neistinosti imena glavnih uregnika časopisa “HRVATSKI RADNIK”. Namjera mi je iznijeti doslovno dopis ovog slučaja kojeg bi se moglo uzeti kao dopis “iz prve ruke”, jer sadržaj je oko dva mjeseca star, dakle u vrijeme dok se je sadžaj ovog slučaja opisiva, vijesti ovog događaja su i dalje bile žive i izlazile u dnevnim vijestima švedskog javnog priopćavanja. Ima podosta tipkarski pogrešaka u ovom opisu. Smisao i sadržaj ostati isti a ja ću nastojati samo neke ispravke napraviti. Prikazana slika je Vladimira Rolovića je svakako iz mlađih dana. Dolje niže slika je vrlo dobro poznata, kako nama Hrvatima tako i ne Hrvatima.

Mile Boban, Otporaš.)

Vladimir Rolović

Hapšenje Anđelka Brajkovića i Mira Barešića

UBIJEN KOMESAR ROLOVIĆ – “HRVATI OSUDJENI NA SMRT”Sedmog travnja u 10 sati u jutro proču se glas preko svih svjetskih radio stanica, da je teško ranjen Jugoslavenski ambasador Vladimir Rolović, Mira Stempar i Miodrag Vukadinović.

Dva Hrvatska radnika 23 godišnji Andjelko Brajković i 21 godišnji Miro Barešić, ušli su u ambasadu u 10 sati.

Čuvar noćne službe koji je imao dužnost da stražari na Jugoslavenskoj ambasadi ih je pustio zbog toga što su rekli da trebaju srediti pasoše. Kada su oni ušli u ambasadu, u isto vrieme je ambasador Rolović išao iz sobe u sobu, njih dva su se bacili na njega kao lavovi i istovremen uperili četiri pištolja, govoreći mu “vi ste od sada kidnpirani od hrvatskih radnika”!! Mi ćemo od vas zahtjevati da se puste na slobodu iz Jugoslavenskog zatvora nedućni Hrvatski radnici.

Oni su mu rekli imena Hrvata koji su bili na radu u Belgiji, Francuskoj, Švedskoj, Njemačkoj i Austriji. Isti su išli u posjetu kod svojih roditelja, ali se više nisu vratili na svoja radna mjesta. Njih je Udba bacila u zatvore na Goli Otok i Sink Sink u Beogradu. Oni su bili krivi što nisu htjeli raditi za udbu protiv hrvatskig naroda.

Kada je ovo Rolović čuo, digao je ruke i dao se vezati. Zatim su Andjelko i Miro rekli da ih vodi u njegovu radnu sobu, što je on i učinio. kada su došli do njegovog radnog stola, on je povikao iza svega glasa “ovo je partizanski komesar”!! i zgrabi vezanim rukama za ladicu stola i izvuče pištolj. Bilo mu je prekasno, samo što je uspio uperiti u jednog od hrvata, ali nije imao vremena okinuti prekidač. (Okidač, mo. Otporaš.) Na Rolovića planu vatra iz četiri pištolja. Hrvati su pucali i lijevom i desnom rukom. Rolović se ispruži kao snom a onda opet ustade vikajući “klati, klati”!!! Kada su Hrvati vidjeli da je još živ, jedan od njih je stavio ambasadoru pištolj u usta i okinuo posljeni hitac. Komesar Rolović se više nikada nije podigao.

Dok su Hrvati pucali na Rolovića u drugoj sobi je vladala panika medju činovnicima. Drugarica Mira Štempar je prolazila kraj vrata susjedne sobe pa su i nju hitci dohvatili kroz vrata. Ona je zadobila dva metka, jedan u pluća i jedan u želudac. Kada je to vidio zamjenik Rolovića, Miodrag Vukadinović skočio je kroz zatvoren prozor i teško se izrezao na staklo. (Po ovome se vidi da nije znao “po Kaubojski” iskočiti kroz prozor, mo.) On je skočio jednoj babi na balkon, zamolio telefon i zatim javio policiji. Poslije samo jednu minutu došla je policija na ambasadu.

Oni su kucali na vrata pokušavajući da ih otvore a Hrvati su iznutra vikali, “tražimo švedsku policiju”! Švedska policija se brzo snašla i kao znak da policija kuca na vratima, bacili su u sobu policijsku kapu. Za uzvrat Hrvati su njima bacili četiri prazna pištolja, što je bio znak da se predaju.

Policija je odmah postavila mladiće uza zid i pretrsla ih. U istom momentu su se otvorila vrata susjedne sobe. Iz nje je dojurio sa pištoljom u ruci jedan ambasadin službenik, kada je ugledao Hrvate da su okrenuti prema zidu sa rukama u vis i švedsku policiju da ih primeće, on je pucao u ledja mladićima i švedskoj polici, ali na sreću nikoga nije pogodio.

Televizija je bila na licu mjesta jer je televizijski reporter pitao Rolovića da li se on boji Hrvata, a on je rekao da se on njih ne boji i da je on bio u ratu komesar, i da su mu činovi padali kao kiša, od hrabrosti i da je postao general.

Oni su se sporazumjeli (mišljenja sam da su to “Onisu su se sporazumijeli” švedska policija i službenici jugoslavenske ambasade, mo.) da reporter dodje sa kamerama i da ga intervjuira i snima kako on dobro živi uz čašicu šljivovice. Kada je reporter došao i našao Rolovića u krvi nije znao uopće o čemu se radi, ali su bile žive slike o cijelom dogadjaju koje su poslije pokazane na televiziji. televizija je pokazala Brajkovića i Barešića kako u lisicama pjevaju: “Oj Hrvati još vas dosta ima, prekinite veze sa Srbima”!!! /to su bile i poslijednje rieči Stijepana Radića/. Zatim su vikali: Živiela Nezavisna Država Hrvatska! Bog i Hrvati! Dolje Jugoslavija!

Andjelko Brajković pasošar, rodjen u selu Dubravica kraj Šibenika, sin borca partizana sa spomenicom. Došao u Švedsku u ljeto 1970. g. Radio kao metalni strugač u najvećoj fabriki kuglagera na svijetu, SKF-u Goteborg. Zaručen je sa Hrvaticom koja stanuje u Barosu, Švedska.

Miro Barešić pasošar 21 godinu. Rodjen u selu Drage, Biograd na moru kod Šibenika, sin prvoborca partizana sa spomenicom. Došao u Švedsku na rad u zimu 1970. god. Radio u fabriki eksera u gradu Smolands Buseryd. Oženjen sa Hrvaticom. Oženio se odmah po dolasku u Švedsku. (Mišljenja sam da je pisac ovog opisau u časopisu “HRVATSKI RADNIK” ove podatke povadio iz dnevnih vijesti švedskih novina i TV izvještaja. Mo. otporaš.) 

Obadva, Brajković i Barešić potječu od partizanskih obitelji, dok su se ustaše borile za Državu Hrvatsku, dotle su njihovi roditelji pucali istima u ledja. Brajković i barešić su odgojeni i školovani kao djeca partizana boraca da budu dobri pioniri i komunisti i Jugoslaveni. Sve je ovo njima tumačeno u glavu punih 20 godina.

Kada su došli u Švedsku, već poslije par nedjelja rekli su, mi smo Hrvati. Mi ne možemo biti ništa drugo nego što su bili naši preci. Zar da se stidimo reći da smo Hrvati. Hrvat ime staro je 1300 godina i mi tom narodu pripadamo. Oni su javno govorili da je Jugoslavija tamnica Hrvata, da je bratstvo i jedinstvo falcifikat, da samo Srbi imaju pravo u Jugoslaviji i da oni imaju koristi da Jugoslavija postoji, da su Hrvati u toj Jugoslaviji potlačeni, da ih se želi istrijebiti i potpuno uništiti, i da Jugoslaviju žele (samo, mo.) Hrvati koji su izdajice. Oni bi kao i mnoge tisuće Hrvata u Švedskoj govorili otvoreno bez straha da su Hrvati, i samo Hrvati a ne Jugoslaveni. Proklet bio svaki onaj ko’ se srami svoje nacije! Rušit ćemo Jugoslaviju i stvarati sebi svoju Dražavu Hrvatsku gdje će vladati samo Bog i Hrvati, rekao je Miro Barešić.

Vladimir Rolović 55 godišnjak rodje selu Brćec, Crna Gora uvijek se pisao kao Srbin a ne Crnogorac. Borac od 1941., u ratu je imao službu kao partizanski komesar. Sudjelovao u pokolju Foče gdje je zaklano  za jednu noć 7000 Hrvata, civila, žena i djece. kako je rat išao kraju, Rolović je sve više dobivao činova i na kraju rata je dobio čin generala. Njegov uspon nije prestajao. On je prvih godina iza rata radio u Ozni i Udbi. Već nakon par godina iza rata, dobio je posao kao diplomata u Japanu, zatim vojni Ataše u zapadnom Berlinu, ambasador u Norveškoj, savijetnik u ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, i na kraju poslan u jesen 1970. godine u Švedsku za ambasadora. Osobni je prijatelj Rankovića, Djilasa i Tite. Rolović je imao zadatak da uništi Hrvatsku Organizaciju u Švedskoj, po tom zadatku ga je poslao Tito, smatrajući ga kao najsposobnijeg rekavši mu: Učini sve da ugušiš Hrvatstvo, generalu Roloviću. (Za podsjetiti je da je u to vrijeme najaktivnija djelatnost Hrvata u Švedskoj bila kroz redove Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, kojoj je bio predsjednik Stipe Mikulić, Hrvat od Širokog Brijega. Njega, Stipu Mikula je ubio Udbin agent Ifran Kugura u rane sate 15 prosinca 1975. Mo.)

Pri prvoj izjavi i Brajković i Barešić su izjavili da su to sve počinili, da ne mogu gledati ubojicu hrvatskog naroda kako živi medju poštenim švedskim narodom. Da sa ovim žele uništiti tamnicu Hrvata, (Jugoslaviju, mo.) da su htjeli nekoliko desetina Hrvata pasošara, koje je udba bila pohapsila prilikom posjete svojim roditeljima, da ga nisu namjeravali ubiti, da je bio miran, nego da su bili prisiljeni da ga ubiju, da Hrvatska mora živjeti pa makar i njih dvojica umrla.

Švedski sud će najviše osuditi Hrvate doživotnom robijom, ili dvanaest godina. Po švedskom zakonu koji je osudjen doživotnom robijom, izdržava kaznu samo 10 godina, tko je osudjen dvanaest godina zatvora, izdržava kaznu do osam godina.

Hrvati osudjeni na smrt.

Švedski žurnalista večernjeg lista Expresen Rolle Stohlstrom je intervjuirao vodju udbinog ureda za umorstva Hrvata u Hrvatskoj i inozemstvu, neki Srbin, debeljko, nastanjen u Zagrebačkoj udbi. On veli iako Švedska neće njih izručiti nama u Jugoslaviju, ne pomaže ni švedska policija ni švedskih zatvora zidovi njih sačuvati. Mi ćemo ih poput onih stotina drugih Hrvata umoriti. Mi imamo agente koji će čekati kada je vrijeme za likvidaciju. (Poput Josipa Prekovića kada je dao nalog Udbinu ubojici Vinku Sindačiću da 20 listopada ubije Glavnog Tajnika Hrvatskog Narodnog OTPORA Nikolu Štedula, mo. Otpotaš.) Hrvati znaju da je neprekidna borba izmedju njih i nas, udbe. Mi likvidiramo sve one koji se neće pokoriti Jugoslaviji. Braća od Rolovića su rekli da će čekati kada je vrijeme za likvidiranje. I njegova majka je rekla da bi i ona mogla sa svojim pištoljem ubijati Hrvate.

Jugoslavenski konzul u Malmu Velimir Milošević morao je napustiti Švedsku rekavši da je imao glavne suradnike za rušenje Hrvatstva baš Hrvate, ali da se sada boji i njih da on kao Srbin ne može više vršiti tu dužnost u Švedskoj. Još je nadodao da ova Hrvatska borba neće prestati, jer da se je cijala mlada Hrvatska generacija podigla protiv Jugoslavije. Švedske vlasti su ustanovile da u Švedskoj ima 40,000 tisuća Jugoslavena radnika na radu, 32,000 su Hrvati od tih 20,000 se direktno ističu kao Hrvati, a 10,000 se boji reći na javnim mjestima, tek 2000 vele da ne znaju što su ili kažu da su Jugoslaveni. Medju ovih 20,000 koji se otvoreno ističu da su Hrvati su 5000 su emigranti i 15,000 pasošari, u koje pripadaju i Andjelko Brajković i Miro barešić.

Ambasador Rolović je umro 15 travnja u Štokholmu. Sahranjen u Beogradu 16 travnja.

(Neka i ovaj opis bude jedan povijestni podatak i dodatak hrvatske političke i svijestno nacionalne emigracije za popunjavanje hrvatske političke povijesti hrvatske Dijaspore. Prepisao iz “HRVATSKI RADNIK”, nedjelja 20 kolovoza 2017.

Mile Boban, Otporaš.)