NA KRIVOME PUTU – “HRVATSKI TJEDNIK IZ AUSTRALIJE, srpanj/kolovoz 1981.

Malo objašnjenja. U mojem Građevinskom Poduzeću “BOBAN BUILDER’S INC”. je radio jedan Hrvat, Jure Orlić iz Oliba. Poslije mojeg hapšenja 25 lipnja 1981., uz položenu kaucije 250 dolara, ja sam se branio sa slobode. Jednog petka večer, poslije posla moj radnik Jure Orlić me je pozvao u goste. On je živio u Millbrae. Nije bio oženjen, rođen 1941. Htio je s menom na samu razgovarati o mojem slučaju. Imali smo dosta vremena za razgovor. Za mnoge stvari nije znao o čemu sam mu govorio, ali je često govorio da su mnogi u krivu koji misle drugačije nego on. Ja sam ga tada upitao da zašto on ne bi nešto napisao i poslao u Australiju za “HrvatskiTjednik” te da ćemo mi to objaviti. Jure mi reči da bi on to rado učinio ali da on nije stručnjak u pisanju. Ja sam uzelo jednu teke i rekao mu da on priča a ja ću pisati i nadodavati što on hoće. Jure je pristo. Kada je sve bilo gotovo, obadvojica smo pregledali. On je to potpisao. Stavili smo u omotnicu, kovertu, pošto je Jure od mene kupovao novinu HT koje sam ja bio u uredničkom vijeću, iznio je novinu, uzeli smo adresu i iz njegove kuće smo zajedno otišli na poštanski ured i poslali u Australiju, tako da se Jure osvjedoči da je on to poslao a ne ja. Prilažem sliku na kojoj se vidi da sam ja bio u radničkom vijeću.

Dolje ispod ove slike ću sve prepisati i neka sadržaj tog opisa bude odraz onog vremen, tj. vremena preko 42 godine kako smo se mi Hrvati borili da se ostvari Nova i Ponovna Obnova Hrvatske Države.

Mile Boban, Austin, Texas,

ponedjeljak, dne  27 studenoga 2023.

                                N A    K R I V O M E    P U T U 

     Negdje sam pročitao da je Charles De Gaulle, bivši francuski predsjednik, rekao da on ne želi oduševiti mase nečim u čemu on ne vidi uspjeha. “Treba u začetku ugušiti onu ideju i zamisao za koju sunmjaš da nije ostvariva”, rekao je on. Mišljenja sam da je tu rečena velika istina. Nekada su zamisli i ideje ostvarive i dobre, što zavisi o situaciji u kojoj se djeluje.

     Uzmimo na primjer naš hrvatski slučaj. Zamisli i ideje za vlastitom hrvatskom državom su uvijek aktualne i dobr, što ne znači da su uvijek ostvarive. Ostvarive su samo onda kada bude pogodovalo vrijeme i situacija za to. Mnogi će sada reći, samo kako bi iskazali koliko mi Hrvati imamo pravo na vlastitu državu i narodnost. Pravo na koje mi imamo pravo, sada nije u pitanju. Pitanje je da sagledamo u srž ili suštinu stvarnosti kojom smo opasani i okruženi.

    Mnogi ćemo se ovoga proljeća radosno sjećati četrdesete obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske, ali u toj radosnoj ideji ne treba pomisliti da hrvatski narod nije htio imati svoju vlastitu državu Hrvatsku i prije 1941. godine. Svakako da ju je on htio, ali vrijeme i situacija nisu pogodovali da se ista ostvari. To ukazuje da su htijenja, prava i potrebe regulirani općim gibanjima društvene zajednice koje smo mi Hrvati sastavni dio. Ne niječem ulogu ekskluzivnog napora u ubrzavanju stvari, to jest, pravljenje činjenica, ako se potrebe, htijenja, prava i napori usklade prema vremenu i prema stvarnosti.

     Naša hrvatska stvarnost bila je ta da smo jednoglasno pozdravili i sa najvećim oduševljenjem dočekali NDH. Sa oduševljenjem smo prihvatili i naljepnice koje su nam se nametnule na drago nam ime Hrvatska i pridjev hrvatski. Užarena ljubav za hrvatskom državom se je očitovala na svakom koraku, što nikako ne može značiti da je i etiketa priljepnice bila isto oduševljenje. Svakako da je to bio odraz jedne potrebe, jednog vremena, što nam nikako ne daje pravo da kopiramo prošlost. Kopirati prošlost značilo bi proživljavati sve ono što je proživljeno, ugodno i neugodno. Nama Hrvatima nikako danas ne bi bilo u prilog proživljavati što smo proživjeli. Mi moramo tražiti drugi način rješenja za ostvariti naš sveti cilj: HRVATSKU DRŽAVU. Taj način ne postoji ni kod jednog drugog naroda osim kod nas Hrvata i on se nalazi među nama. neće ga biti teško pronaći ako uočimo situaciju u kojoj se nalazimo i probleme s kojima se suočavamo.

     Ako letimično pogledamo naše djelovanje od 1945. do danas, osim časnih iznimki, uočit ćemo da smo se oduševljavali preživjelim idejama koje nam nisu mogle pomoći, samo su nam štetile. Razumijem one koji su svoj idealizam krvlju zatopili, ali je žalosno da mi mlađi mislimo da vršimo hrvatsko deržanstvo ako se ponašamo da smo još uvijek u žarištu zbivanja Drugog svjetskog rata. Koliko smo puta prezirno gledali, neprilika sa nadležnim vlastima imali, na razumijevanja naišli samo kad smo god uzdignutom rukom htjeli svjedočiti vjernost  Hrvatskoj! To se je toliko puta zbilo i to sve na oči naših veterana – hrvatskih političara – koji nam nisu imali snage reći da nam takvo vladanje, đteti, a ne koristi. Oni bi to za sigurno bili rekli da su imali političke realnosti. Tada im je manjkala politička realnost, a danas im nedostaje dinamike i snage.

     Dokaz da u zadnjih 36 godina nismo mnogo naučili, niti smo što postigli na narodnom planu nije dovoljan. Dostatno je da se priča, razglaba, dokazuje tko je u pravu, a tko je u krivu i tko je veći, a tko manji rodoljub. Oblik borbe je drugorazredan, Važno je da se o Hrvatskoj priča, a ne za boriti se za hrvatsku, iako smo sigurni da bez borbe nema ni slobodne Hrvatske Države. Sigurni smo i u to da mi iz iseljeništva nećemo stupiti u borbu za Hrcvatsku državu niti 1%, ali smo zato jako ratoborni napadati one koji su na bilo koji način spremni boriti se. Hrvatska emigracija je jedan element koji zabavlja iskrene rodoljube glupostima kako bi i sami u odmakloj dobi postali glupci. Ispitajmo sami sebe i vidjet ćemo naše vladanje. kada bi mogli na filmskom platnu vidjeti naš takozvani domoljubni rad za Hrvatsku, stidjeli bi se sami sebe, a naši budući naraštaji bi nas se odrekli i prezirali bi nas što nismo znali očuvati djedovinu.

     Mi trebamo računati na pučanstvo u Hrvatskoj koje je tamo i koje će se morati boriti da preživi na djedovskom ognjištu. To pučanstvo je izmiješano i ima isto pravo svojetati zemlju u kojoj se je rodio kao u svojoj zemlji. Kako će se ime dati toj zemlji je pitanje prirodne savjesti. Savijest svak imade i zavisi samo o tome kome će ju orjentirati . Kapetan Husein Gradašćević “Zmaj od Bosne” je u svoje vrijeme bio jedan veliki sultanovac, ali kad je uočio da Sultanova politika radi sve kako bi uništila njegovu zemlju – djedovinu, on se je žestoko opro osvajačima. Tako se slično može ponoviti u skoroj budućnosti, ako se samo ljudski priđe stvarnosti koja je danas u domovini Hrvatskoj, koja ima tako šaroliko pučanstvo. Mnoge zemlje bi se ponosile kada bi imale takav mozaik kao što ga hrvatska ima. Na nama je da pomognemo domovinske snage, osjećaje i djelovanje i sve one koji slično njima misle. Sve drugo je preživjelo i nostalgija.

                                                                             Rodoljub iz Oliba

——————————————————————————————————