POVIJEST DRINAPRESS-a i kuhinja gdje je ubijen Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

                           Slika br. (1) mjesto ubojstva Maksa Luburića

Ovu sliku, uz desetak drugih mi je poslao Stjepan, Štef Crnički 3 srpnja 1969. godine, dakle dva i pol mjeseca poslije pogibije generala Luburića. Slika je u boji i nije najjasnija; ali ako se dobro čitatelj zagleda u ovu sliku, očito će primjetiti, počevši s lijeva, na uglu neke čaše, boce šta li, šporet na plin sa dva kuhala kojeg plinska boca se nalazi dolje u ormaru gdje se očito vidi i jedna zdjela za kuhanje, pozadi zid sa pločicama, keramika, dvije tave, kuhinjski šank na kojem se vidi neko kuhinjsko posuđe, do posuđa na zidu se vidi ispružena česma za vodu, ispod kuhinjskog šanka se očito vidi cijev za odvod vode, vide se dvije stolice itd. To je kuhinjsko “bogatstvo” zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.

Mnogima je poznata izjava generalova ubojice Ilije Stanića sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle 9 i 10 dana poslije gnjusnog ubojstva kojeg je on, Ilija Stanić učinio za račun jugoslavenske Udbe a za svoj osobni novčani probitak, kako je sam izjavljivao i priznao da je za to ubojstvo bio vrlo dobro plaćen.

Također je poznata Ilije Stanića izjava da je on pripremao kafu za generala dok je general pregledavao poštu i čitao novine. To je ta kuhinja i to je taj kuhinjski šank pred kojim je Ilija Stanić stajao, okrenut leđima prema generala dok je smrtni otrov u prašku stavljao u kafu koju je zatim generalu dao da pije. U isto vrijeme dok je Stanić otrov u prašku stavljao, kako je sam izjavljivao, imao je za pojasem sakriven čekić a neku željeznu šipku u kuhinjskom ormaru ispod česme i šanka.

Eto dragi moji Hrvatice i Hrvati gledajući u ovu sliku malo tko da se osobno neće zamisliti i u svojim mislima tražiti odgovor kako je jedan hrvatski general iz velike i žarke ljubavi za Hrvatsku poginuo. Pogibija generala Vjekoslava Maksa Luburića se može usporediti s pogibijom Leona Trockog.  https://otporas.com/dvije-slicne-smrti-rus-leon-trotsky-hrvat-maks-luburic/

Mile Boban, Otporaš.

                         POVIJEST TISKARE DRINAPRESS: 

      Vrata na ulazu u tiskaru. Hodnik i ulaz u tiskaru. Na sliki je Stjepan, Štef Crnički.

Pismo Stjepana Crničkog,

Carcagente, dne 3. srpnja 1969.

                                       KANADSKO-HRVATSKI NARODNI ODPOR

                                                            Ogranak – OAKVILLE

Draga hrvatska braćo,

Prije nekog vremena javio sam Središnjici u Toronto, t.j. poslao sam izvještaj o polaganju vijenca na grob Vjekoslava Vitez Luburića – generala Drinjanina, što je bilo izvršeno na dan Hrvatskih Oružanih Snaga dne, 15 lipnja ove godine u Carcagente. Tom prilikom obećao sam, da ću poslati i slike tog polaganja vijenaca, čim ove budu gotove. U prilogu šaljem Vam 12 slika većih i manjih, a medju njima su takodjer slike vijenaca Vašeg Ogranka iz Oakville.

Tom prilikom su hrvatski borci dali počast svome zapovjedniku, a isto tako odali su počast i španjolski rodoljubi, koji su prisustvovali u velikom broju polaganju vijenaca.

Uz hrvatski pozdrav.

SLOBODA HRVATSKOJ!

Potpis. Stjepan Crnički

                           POVIJEST TISKARE DRINAPRES: 

Pozadi slike piše: Skladište knjiga i novina. Zatim: knjige i novine u Tiskari Drinapress. Zatim Arhiva i police tiskare.

                          POVIJEST TISKARE DRINAPRESS: 

   Eto dragi moj Hrvati ove četiri (4) priložene slike vam mogu pomoći dočarati dvije stvari a te dvije stvari su:

       (1) Da je Vjekoslav Maks Luburić kroz Tiskaru DRINAPRESS pisao, napisao i poslao na tisuće i tisuće pisama prijateljima, suradnicima i znancima, tiskao novinu OBRANA u kojoj je iznosio našu hrvatsku istinu o borbama stvaranja Hrvatima njihove Države Hrvatske sa tri (3) inicijala N.D.H., tiskao razne časopise i knjige preko kojih je upoznavao URBI ET ORBI našu hrvatsku istinu; bez koje, neka i to bude jasno, glasno i otvoreno rečeno naša hrvatska povijest bi bila štura, jalova i neplodna bez: pisanja, zapisa i opisa Vjekoslava Maksa Luburića.

     (2) Znam i to se iz visokih avionskih visina još uvijek i danas može uočiti da se mnogi ustručavaju o Maksu Luburiću istinu pisati, osim ako će se ponavljati jugoslavenski izvori klevetanja i ocrnjivanja Maksa Luburića, onda su jako hrabri pisati o Maksu Luburiću; a pisati o Maksu Luburiću nije samo pisati o Jasenovcu, nego je pisati ISTINU O HRVATSKOJ.

    Kako nikada nisam išao linijom lakšeg otpora pa sam se – možda prvi od svih do sada – prihvatio posla pisati o Maksu Luburiću istinu, onu istinu koju nisu htjeli pisati svi oni koji su o njemu pisali. Maks Luburić je iznimno volio našu Hrvatsku i on tu ljubav za Hrvatsku nije nigdje u dućanu kupio, niti ju je krio. Ta se je ljubav sa njim rodila i on ju je sa sobom cijeli svoj život nosao, a preko svojih: Pisama, Opisa, Zapisa, Okružnoca, Proglasa, Letaka, Poziva itd. tu svoju ljubav za Hrvatsku je ostavio svim hrvatskim nadolazećim naraštajima. TO JE OSTAVŠTINA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, izražena preko njegovih pisanja i ove gore priložene četiri (4) slike.

    Svima želim Sretnu, Blagoslovljenu, Berićetnu, punu sreće, zdravlja, veselja, uspjeha i nada sve samopouzdanja u NOVOJ 2020 GODINU!

    U Austinu, Texas, nedjelja 29 prosinca 2019.

    Mile Boban, Otporaš.