HERCEGOVAČKI HRVATI U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU: piše Franjo Cigić, (1)
Moja napomena ili mali Uvod:
Poznajem Franju Cigića preko četiri desetljeća. Uvijek smo bili u vrlo uskoj prijateljskoj i hrvatsko/nacionalnoj povezanosti. Po potrebi našeg zajedničkog rada u organizaciji Hrvatski Narodni Odpor, HNO smo se dopisivali, a najčešće smo naše razgovore vodili preko telefonskih razgovora. Neću o tome mnogo. Kroz ove opise gosp. Franje Cigića će se mnogo toga saznati, nešto o njegovu životu, ali ponajviše o Hrvatskoh Povijesti od Pacta Convente, ugovoru o personalnoj uniji između mađarskih i hrvatskih feudalaca iz godine 1102., stvaranjem državne zajednice između hrvatske i Mađarske ili obratni, svjedno.
Istina da Franjo Cigić neće zalaziti u razglabanje povijestnih detalja bilo kojeg razdoblja od tog saveza sa Mađarskom pa sve do njezina raskida 1918. godine. Franjina je želja podsjetiti današnji hrvatski naraštaj o važnosti i povezanosti svih Hrvata kroz to razdoblje u zajedničkoj borbi za zajedničku nam Državu Hrvatsku. Kada Franjo Cigić govori o Hrvatima, on ne misli samo na Hrvate iz Hrvatske, nego Franjo misli na sve Hrvate iz svih krajeva povijestne Hrvatske. Svi mi znamo gdje počimaju i gdje završavaju povijestne granice Hrvatske.
Franjo Cigiće je prešao 88 godina. Živi u Vancouveru, Canada. Još je dobrih memorija. Pamet i razum ga dobro drže. Zdravlje bi moglo biti i bolje nego je, ali i godine su tu. Sve što ga zanima je to da ostavi neke svoje životne uspomene i iskustvo nadolazećim hrvatskim naraštajima. jer ako se ništa ne zapiše, ništa se ne može ni čitati, ako se ništa ne čita onda se za sigurno ništa i ne zna šta se je sve prije događalo u prošlosti. To su ideje koje vode Franju Cigića da nešto zapisana ostavi onima koje bi moglo zanimati iskustvo starihih i drugih Hrvata.
U čestim telefonskim razgovorima sa Franjom Cigićem shvatio sam da bi on vruće želio nešto iza sebe napasana ostaviti. U tome sam ga bodrio i čak uvjerio da bi to bilo vrlo dobro i još više koristno onima koji to budu čitali. Pristao je. Napisao je jednu punu teku od nekih pedeset i više velikim slovima rukom pisanih stranica. Mene je zamolio i zadužio da mu to prepišem kao što je i pokojni Safet Jaskić zamolio – doslovno piše – ahbabu i zapovjedniku generalu Drinjaninu da prepiše njegove uspomene, patnje i sjećanja u borbi za NDH, a ponajviše srbokomunističke zločine nad Bosnom. General Drinjanin je to prepisao, dr. Miljenko Dabo Peranić napisao predgovor a hrvatsko izdavačko poduzeće DRINAPRESS je tiskalo knjigu od 400 stranica SRBOKOMUNISITČKI ZLOČIN NAD BOSNOM, Madrid, 1967. U zadnjem pismu od 29 listopada 1963., koje se nalazi na zadnjoj stranici knjige kao kopija originala, generalu piše: “…tražite ih svuda (misli se na srbokomunističke zlikovce, mo,) i vraćajte jaje za jaje pa makar i ne bilo šareno, a da im tisuću godina vraćamo, ne možemo im vratiti koliko su nas uništili…”
Primio sam tu teku – poštom – u ponedjeljak 25 srpnja 2016. Rukopis je čovjeka od 88 godina. Svaki od nas može shvatiti šta bi to moglo značiti, a znači to da čovjeku u tim godinama ruka više nije stabilna kao u mlađim godinama. S velikom i žarkom voljom, s naočalima i povećalom ću prepisati sve to i u nastavcima iznijeti na osobnoj stranici Iz Otporaševe Torbe. Nastojat ću biti vrlo dosljedan originalnom pisanju Franje Cigića, ali ću po potrebi morati neke riječi ili izmijeniti ili rečenicu uljepšati za bolje razumijevanje. Pisac ovih sjećanja Franjo Cigić se nije koristio nikakovom i ničijom literaturom, dokumentima, izvorima bilo čijih knjiga itd. Sve što je ovdje napisano je isključivo piščevo sijećanje koje ne želi sa sobom odnijeti u grob. Meni je preko telefona rekao i dozvolio mi da prepišem najbolje kako znam, umetnem ono što je potrebno bolje razumjevanje, ali da srž sjećanja ostane razumljiva. Treba svakako uzeti u obzir da je pisac ovih uspomena Franjo Cigić pisao ovo iz svojih sjećanja, da će biti mnogih ponavljanja, nedostataka, pogriješnih datuma ili godina, ali sve to skupa ne umanjuje vrijednost ove vrlo interesantne životne ispovijesti seoskog i poštenog čovjeka, dobrog vjernika i čelik Hrvata Franje Cigića. Mnogim čitateljima ovi opisi i sjećanja Franje Cigića će nesumnjivo biti velika inspiracija svim onima koje žele svoja sjećanja zapisati i staviti na papir drugima na čitanje.
Ovo je prvi dio. Poslije ovoga dolazi Franje Cigića uspomene u borbi za Nezavisu Državu Hrvatsku, NDH.-
Neka ovo bude UVOD prvom dijelu knjige Franje Cigića, koju bi, iskreno rečeno, svaki čitatelj mogao usporediti s romanom Mile Budaka OGNJIŠTE a pisca Franju Cigića nazvati Hercegovački Mile Budak. Nastvalja se.
Mile Boban, Otporaš.
ODLUČIO SAM 29 TRAVNJA 2016.
U navršenoj 88 g. života stavit ću na papir moja sjećanja i doživljaje od djetinstva pa do starosti: ZAŠTO SMO BRANILI N.D.H?
Franjo Cigić, sin Hrvatske povijesne zemlje Hercegovine, rođen 22 travnja 1928. g. u selu Donji Proboj u obitelji Mije Cigića i Antonije rođene Primorac u Gornjim Radišićima: oboje nedaleko Ljubuškoga, poznatog grada po tvrđavi Herceg Stjepana, tvorca i vođe povijesne pokrajine Herceg-Bosne.
Obitelj Mije i Antonije Cigić – rođene Primorac na seoskom siromašnom imanju, gdje se je moglo od praline 14 tisuća struka duhana posaditi sa razmakom duhan od duhana, ili struk od struka pola metra, te nešto krša za stado, za uzgajanje ovaca, te u polju 2 duluma zemlje za uzgajanje kukuruza koje se je moglo natapati. To je bilo imanje za imovinu obitelji već sa trope djece: Kata rođena 1922, Mate r. 1925. te ja, Franjo 1928.
Moji roditelji, ćaća i mater odgajali su troje djece u slamenoj kući od 4×6 četvrtnih metara sa ulaznim duplim vratima i malim prozorm, niske visine 2 metra. (Misli se na kuću “niske visine 2 metra”, mo.)
U narodu tog kraja pročulo se da u Ameriki postoji mogućnost posla i zarade. Ćaća i majka se dogovore da se zaduži malo imanja za trošak i put te poć (otići, mo.) u južnu Ameriku zaraditi nešto novca, mako bi se mogla nadozidati postojeća kuća koju bi pokily ciglom, zvanim crijepom. Put za južnu Ameriku je koštao 400 tadašnjih dolara sa brodom iz Rijeke do Buenos Airesa. Uzelo je 20 dana sa 5 litara vode dnevno po putniku. Odlučio moj otac Mijo Cigić poći za južnu Ameriku. Ostajemo sa majkom Antonijom: brat Mate, sestra Kata i ja, Franjo, treće djete u obitelji Mije i Antonije Cigić na brizi našoj majci na tom malom seoskom imanju. Ćaća stiže u južnu Ameriku, obećanu zemlju, ali je ubrzo uvidio da su to bila lažna obećanja.
Naš ćaća Mijo Cigić piše ženi Antoniji u Proboj kod Ljubuškog: Ja sam ispod kiše, pod krupom stigao u južnu Ameriku: što je značilo lošije nego u Proboju. Nada je bila: Nebo visoko, zemlja tvrda, moram ostati gdje sam stigao. Povremeno ukazala se bolja prilika. Dobio sam posao na željezničkoj prugi i tako isto kao veleposjednik u poljoprivredi. To je po njegovu povratku iz Argentine, obećane zemlje, naš ćaća ponekada nama u obitelji prepričavao. Na spomenutom poslu zaštedio je nešto novaca da se može vratiti dug zdužene ćaćevine u rod nom selu Proboju kod Ljubuškog.
Majka naša bila je samouka. Šivala je za seoske narodne nošnje: poznatom u našem kraju zvani “Modrac”, za momke, za cure, kćerima, sa otvorenim rukavima i do koljena pokriva i leđa. I jedno i drugo bilo bilo je obšiveno crnim gajtanom. Izrađene nošnje reklamirali su (tražili, zahtjevali, mo) mimci i cure.
Naša majka morala se je zadužiti da bi mogla kupiti šivaću mašinu i peglu na ugalj, (žeravu, mo.) grijanu, tako da bi mogla spomenute nošnje praviti te nešto novca zaraditi. Sa povremenim radom našeg ćaće u Argentini i posuđenog novca od prijatelja, ćaća je poslao da vrartimo onima koji su nam posudili novac za put do Buenos Airesa u Argentinu te zamišljenog plana o podizanju slalom pokrivene postojeće kuće veličine 4×6 četvrtnih metara, te istu pokriti ciglom. Taj našeg ćaće i majke njihov zamišljeni plan će se njihovim radom ostvariti. Majka osim spomenutog posla kao šivačica ili krojačica, pažnja oko troje nejake djece, briga oko snabdjevanja svakodnevne prehrane, obrađivanje malog seoskog imanja, sada još ima jedan teret na svojim leđima a to je podizanje do tada male slalom pokrivene obiteljske kuće.
Poznati majstor u našem selu Franjo Boras, zvani Jurin. U vojsci austrohugarske carevine služio je u postrojbi inžinjerije gdje je izučio zidarski i tesarski zanat. Bosna i Hercegovina su poslije berlinskog Kongresa 1878 postale zaštitnice, protektorijat austrohugarske carevine sve do konca prvog svjetskog rata. Tako je Franjo Boras, Jurin uzeo taj posao oko radnje, podizanja i pokrivanja ciglom naše slalom pokrivene obiteljske kuće.
Ovu malu kuću, to je bilo 1929? Kuća je završena do početka 1931. Naš ćaća se vraća iz Argentine početkom ljeta 1931. sa velikim tamnim kolarom i smeđom bojom, sa poklonima kćeri Kati, sinu Mati i meni, Franji. Za mene je donio jednu sjajnu okruglu metalnu kuglicu, igračku sa metalnim zrnjima unutra za zvekanje, zvrkotanje, jedna vrsta “čevrtaljke”. U mojem životu to mi je bila prva i zadnja igračka. Povratkom našeg ćaće iz Argentine u selo donji Proboj kraj Ljubuškog, obitelj je konačno opet zajedno. Svi smo sada u obnovljenojh kući pokrivenom ciglom. Eto, sada, ja Franjo Cigić u starosti od 88 godina počet ću iznositi ono što sam doživio u našoj obitelji i čega se još sijećam.
Stariji su govorili o teškom životnom stanju hrvatskog naroda u kraljevini Jugoslaviji pod diktaturom Petra Živkovića. Ja sam strogo odgajan u vjeri nauke katoličke crkve i pripadnosti hrvatskom narodu. Taka je 95 posto cijela zapadna Hercegovina. Zato sam rado slušao šta stariji o politiki razgovaraju o državi Jugoslaviji na čelu srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Sve do moje 12/13 godine, dakle pred rat iznijet ću pojedinosti kako je život tekao na siromašnom malom seoskom imanju. Naglasio sam moj vjerski odgoj u katoličkoj vjeri i pripadnost mom hrvatskom narodu u srednjoj Europi od sedmog stoljeća. A priznati smo kao državnički narod od smog stoljeća.
Nažalos od 1102 g. mi smo u savezu sa Mađarima, a od 1515. u carevini Austrougarskoj s političkom voljom tadašnjeg Hrvatskog Državnog Sabora. Ubojstvom Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije u Sarajevu 1914., mi smo s njima uši u prvi svjetski rat. Ferdinand je trebao naslijediti cara Franju Josipa. U skupštini carevine u Beču Ferdinad je predlagao da se hrvatski narod prizna pravno i da bude ravnopravan sa narodima austrougarske, ako ćemo carevinu zajedno braniti.
Zamisao kaluđera srpske pravoslavne crkve o širenju male kneževine stvorene uz rusku pomoć poslije opadanja turske sile početkom 19 stoljeća., zvani Ilija (pisac možda misli na Iliju Garašanina, mo.) kaluđer srpske pravoslavne crkve kaže: Srbi se nemaju kuda na istok širiti. Mi moramo na zapad putem pravoslavne vjere i tako se stvara škola u Beogradu 1848. a drugu u Sarajevu 1856. za ostvarenjem velike Srbije putem pravoslavne vjere.
Nastavlja se.
HERCEGOVAČKI HRVATI U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU. piše Franjo Cigić (2)
Ljudi koji su bježali pred turskim osvajanjima kao narod su bili pravoslavci, tj. Srbi a drugi opet kao pomoćna turska vojska koja je u kolonima gonila tovare vojne opreme za tursku vojsku u Bosini i Hercegovini i užoj Hrvatskoj koja je tada bila pod turskom vlašću. Ti ljudi, i jedni i drugi dobivali su zemlju na dar za njihovu poslušnost, a te zemlje su bile do tada Hrvatske Države kralja Tomislava koji se krunisao na Duvanjskom polju 925. godine ao kralj Hrvatske Države sve do rijeke DRINE.
Hrvati su kao borbeni narod koji se tada nalazio oko Krakova, bijahu pozvani od bizantskog cara da im dođu u pomoć braniti se od čestih napadaja Huna i Avara sa istoka. Hrvati prihvaćaju taj poziv a za uzvrat biznatsko carstvo njima obećaje zemlju na jugu uz Jadransko more, a na sjever sve do Panonske nizine. To obećanje Hrvatima je bio uvijet da ne napadaju susjedne zemlje a da svoju zemlju vjerno čuvaju, i čuvaju bizantsko carstvo od čestih napadaja sa istoka od Huna i Avara.
Tako pet braće i dvije sestre kreću iz do tada bijele Hrvatske na jug u obećanu zemlju. Snaga se sastojala oko 350.000 mladi ljudi, djevojaka i žena. Do Trsta stiže jedna grupa, druga se odvaja sredinom prema bosanskim planinama sve do rijeke DRINE, treća prema Panonskoj nizini uz rijeku Dravu i Dunav. Tu su Hrvati zatekli starosjedioce Ilire na jugu i Slavene na sjeveru.
Novodošli na ta područja su bili Hrvati, poznati kao mirotvoran, velikodušan narod po uređenim ljudskim osobinama i vrlinama. Starosjedioci su se vrlo lako suživljavali sa novodošlim narodom, tj. Hrvatima. Životne navike i potrebe Hrvati prihvaćaju; međusobno se žene, obitelji stvaraju, ali se uvijek zovu Hrvatima i tako primaju, prihvaćaju kršćansku vjeru kao hrvatski narod uz obale Jadranskog mora. Misionari kršćanske vjere osnivaju župe po cijeloj Hrvatskoj i tako Hrvati ubrzo postanu narod na tom području od stoljeća sedmog, tj. od dolaska Hrvata na to područje koje se zove Hrvatska. U absolutnoj većni Hrvati postaju vjernici kršćanske vjere. Od tada dolazi iz Rima, vječnog grada nauke Isusa krista, Papino priznanje hrvatskog kralja Tomislava.
Do početka 14 stoljeća turska vojnička sila Srbiju pokorava i stvara od Srbije turski pašaluk sa glavnim gradom Beogradom u kojem grade preko stotine muslimanskih Džamija. Važno je spomenuti da turska vojna sila nikada nije osvojila glavni grad Hrvatske Zagreb.
Sa Turcima i sa turskom vojnom silom Turska osvaja Bosnu i Hercegovinu 1463., do tada su Bosna i Hercegovina bile sastavni dio hrvatskih zemalja i Hrvatske Države. Turska vojska, uz stvaranje elitnih postrojbi zvanih “Janjičari”, osvajaju Mađarsku, Budim Pešta pada, a Austriju i glavni grad Beč turska vojska drži 6 mjeseci u obkoljenju i stiže do Minhena, njemačka pokrajina Bavarska. Zahvaljujući organiziranoj kršćanskoj vojsci iz Poljske stiže pomoć da udari na Turke i oslobodi obkoljeni glavni grad Austrije Beč.
Poslije tolikih godina turskih osvajačkih pohoda na balaknske i srednjo-europske zemlje, turska sila počima opadati. Austrija i Mađarska sa Hrvatskom stvaraju savez austrougarske carevine sa austrijskim carem Josipom na čelu, te Marijom Terezijom, carom Franjom i Karlom. Spomenuta carevina održala se skoro 500 godina sa zemljama govornih jezika: njemačkog, mađarskog, poljskog, češkog, slovačkog, slovenskog, hrvatskog i sa dijelom ukrajinskog. nešto nevjerojatno ali istinito. Stvorena je jaka vojska od tih spomenutih naroda koja je mogla dotadašnju tursku silu prisiliti na povlačenje. Tako se je hrvatski narod zauzeo u tim borbama u obrani hrvatskih zemalja a i dijelom mađarskih zemalja protiv turske vojne osvajačke sile, da je dobio naziv i titulu PREZIĐE KRŠĆANSTVA. Papa i godina su poznati.
Nastavlja se.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.