PISMO MOJIM SUSJEDIMA NA NOVU GODINU 1987.

(Sretan Božić, veseli božićnih blagdani, puno sreće i veselja, zdravlja i zadovoljstva, kućne i prijateljske snošljivosti, Sretna Nova 2016 godina svima Mile i Annie Boban sa obitelji!)

Dragi susjedi: Unatoč činjenici da dugo godina nismo skupa, ipak smo iz tisuću razloga jedni drugima bliski. Svakako da smo na različite načine često puta u mislima zajedno. To je upravo razlog da vam pičem ovo pismo kako nebi kasnije ispalo da vam se nikada nisam javljao i da sam kao slobodan čovjek u slobodnom svijetu skriveno šutio, dok je poznato da šutnja znači smrt.

Istina da su naše sudbine različite, i u tome nije “istočni grijeh”. Ja sam vrlo mlad, neiskusan, bez poznavanja tuđih jezika i običaja, bez ikakovih sredstava i zbog pritiska države čija ekonomija nije funkcionirala, morao napustiti moj rodni zavičaj i otići “trbuhom za kruhom” izgrađivati tuđi svijet.

Istina je, da sam u tuđem svijetu stekao obitelj i da moja djeca nisu učila najljepši jezik na sviju, hrvatski; da nisu imali priliku upoznati hrvatske običaje i kulturu, da nemaju osjećaja za hrvatske vrednote kao što to vaša djeca imaju. Ali je također istina, da su poslije mene i mnogi drugi napustili svoje domove i otišli tražiti bolju dubućnost i bolju mogućnost za život, kako za samog sebe tako isto i za svoju obitelj, ostvivši iza sebe staro i nejako, one koji nisu u stanju izgrađivati svoju i našu domovinu, koji nisu bili u stanju nadomijestiti onaj gubitak radne snage koja im je trebala za podmirivanje svih: seoskih, općinskih, kotarskih, republičkih i državnih troškova.

Zato ste ostali vi tamo, dragi moji susjedi, koji ste ostali vjerni svojoj kući, svojem djedovskom pragu, svojoj domovini, svojoj zemlji, svojim običajima i svojem jeziku, svojoj povijesti i svojoj kulturi. Ženili ste se sa svojim djevojkama i odgajali svoju djecu u svojoj zemlji Hrvatskoj. Vaša djeca imaju priliku upoznati sve ljepote i vrednote Hrvatske. I to je jedno bogatstvo koje se nigdje ne može naći niti igdje kupiti. Sav društveni teret vi ste podnosili. Morali ste dvostruko više raditi da bi mogli uzdržavati one koji ne rade a moraju živjeti, i to sto puta bolje žive oni koji ne rade a imaju povlaštene položaje, koje režim plaća iz radničkih kolektiva i tako režim stvara svoju “vojsku” koja se zove TO, Teritorijalna Obrana, od svih svojih sljedbenika, koja pokorno nadzire sve svoje građane, radnike i njihove obitelji.

Da je vas sudbina dodijelila da morate napustiti svoj zavičaj i živjeti razbacani po svijetu kao Židovi, vi biste isto bilo ono što sam ja bio za cijelo moje emigrantsko razdoblje života. Branili bi pred strancima čast i postojanje hrvatskog imena, kojeg je bivša monarhistička jugoslavenska vlada kao i sadašnja komunistička, sustavno prešućivala i zataškavala pred strancima, s očitom namjerom da ih se uvjeri da hrvatski narod ne postoji, već da postoji jedna hibridna smjesa jugoslvenskih naroda.

A da sam ja ostao kući sa vama, za sigurno bih bio kao i vi. Patio bih se skupa sa vama, trpio bih veliku neimaštinu i nepravdu, trpio bih poniženja, laži i razna zlostavljanja, bio bih izložen raznim ucjenama kao i vi itd.

Hladnjak bi mi bio skoro uvijek prazan. Ruka bi mi uvijek tražila novčanik kojeg bih proklinjao zato što u njemu nema dovoljno novca da kupim najosnovnije dnevne potrebštine. Kravu bih nagonio u trčenje da se oteli koji dan prije vremena kako bi mi djeca imala miljeka za doručak. Od nervoze bih otišao u gostionicu potražiti “spas i veselje” u piću tako da često puta ne bih ni večerao sa ženom i djecom. I tako to iz dana u dan dok ne pukne zora!

A ZAŠTO SVE TO ? Jednostavno zato, što svi skupa nebi smjeli nikako razmišljati o našem zajedničkom nesnošljivom položaju. Svi bi zajedno gutali svako nezadovoljstvo, držali ga u sebi, umjesto da kao slobodni građani i ljudi zajednički potražimo riješenje našim bolima, ali tako, svi zajedno i solidarizirano, da ne ispane: tko mu je kriv što je govorio. Zašto nije šutio kao ja pa mu se nebi niša dogodilo, i tako dalje. Oni iz povlaštenih položaja bi, danas jednog, sutra drugog, postepeno maltretirali i otpuštali sa posla, kako bi ih na koncu što lakiše strpali u zatvor kao neprijatelje protiv naroda i države. Dok u Kini danas se narod diže i traži veću slobodu i veća demokratska prava, kako bi se i oni kinenski emigranti mogli slobodno svojim kućama povratiti. Gorbečov je također zajamčio slobodni povratak dugogodišnjim protivnicima ruskog režima, i niša se nije dogodilo onima koji su se već povratili. I jednim i drugima je to moguće zato što nemaju Beograda. A tko će nama Hrvatima zajmačiti našu sigurnost? Ja ju vidim samo u onoj: Uzdaje se use i u svoje fišeklije.

Dragi moji susjedi, sa opravdanim pravom možete pomisliti da je meni lako odavde iz Amerike govoriti što me je volja, kao što je bilo lako pok. Iviši Boban psovati Turke iz Vitroša, znajući vrlo dobro da mu se neće ništa dogoditi. Pa kada je to tako, onda trebate znati da ovo pismo nije pozv na uzbunu, niti poziv na svađu i mržnju, već, naprotiv, poziv na veselje i međusobno razumjevanje za bolji i slobodniji život radnika, koji je glavni pokretač narodnog i društvenog gibanja.

Usto, ovo pismo ima i jednu posebnu važnost i zato što u ovom teškome trenutku upozorava svakog radnika na propast države koja je kriva za sva zla koja su pretrpjeli svi jugoslavenski narodi, koja je kriva za mnoga: kulturna, vjerska, odgojna, moralna i sva druga obeščašćenja građana i radnika Hrvatske. Kriva je zbog nesposobnosti upravljanja narodne imovine, zbog najgoreg funkcioniranja ekonomije koja je narod dotjerala u očaj, kriva je zbog stalnog rasta inflacije i velikog pomanjkanja posla za svoje građane, kriva je za ogromne zajmove kod kapitalističkog zapada koje ni kamote ne može otplaćivati, a zajmove utrošila više od 65 posto u ideološke i špijunske svrhe svojih građana, kako u domovini tako, i još više, u inozemstvu, kriva je za masovno iseljavanje svojih građana, najviše Hrvata na čija mjesta stranci se useljavaju, kriva je za nazadovanje u razvitku na svim područjima, ako se usporede one zemlje u kojima najviše radi naš jadni hrvatski seljak i radnik, koji je svojim žuljevima izgrađivao tuđu zemlju, a svoju zanemario zbog nesposobnosti vladajuće povlaštene komunističke klase, itd.

Imajući u vidu sve poteškoće i jade našeg naroda, došao sam do spoznaje da: kada se nešto ne može popraviti, ne treba ga niti popravljati. Jugoslavija je nepopravljiva i zato ju treba rušiti i na njenim ruševinama obnoviti Slobodnu Državu Hrvatsku. Andrijica Šimić se nije borio da popravi tursko stanje, nego se je iz šume borio kako bi ga zamjenio s drugim, boljim i ljepšim. I ja se iz emigracije ne borim da mi bude bolje, nego se borim da loše zamjenim sa boljim, tako da nama svima bude dobro i bolje. Te da svi zajedno, kroz kratko vrijeme, osiguramo svim radnicima naše zemlje Hrvatske dohodak kojeg imaju stručnjaci i radnici u najrazvijenijim zapadnim zemljama, i tako da zajednički spriječimo daljnje iseljavanje Hrvata iz naše domovine Hrvatske.

Sa kapitalom kojeg bi Hrvati iz inozemstva donijeli i ulagali u izgradnju svoje zemlje i sa prirodnim bogatstvom kojeg Hrvatska ima, ubrzo bi postali druga Švicarska po standardu života, u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i koja bi u kratko vrijeme trebala uvoziti radnu snagu. Tada bi mi svi bili veseli, jer bi se osjećali da smo dio onog tijela koje sačinjava narodnu zajednicu za koju je vrijedno živjeti i umrijeti. Svi bi imali socijalno osiguranje – ne samo pojedinci! Svi bi imali godišnje odmore – ne samo povlašteni!

Niti sam ja drukčiji, niti sam pametniji, niti sam sposobniji od vas. Rodio sam se među vama. Dakle, iste grane smo list. Ja sam od vas drugačiji samo u tome što sam bez bojazni imao priliku više nego vi proučavati našu hrvatsku narodnu prošlost kao i sadašnjost – što je vama bilo uskraćeno – te sam došao do zaključka, na osnovu svih zgoda i nezgoda koje je naš hrvatski narod u prošlosti preživio, da mi ne možemo biti sretni, veseli i svoj na svome, dok god ne izgradimo JEDAN MOST HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA, na kojem će se radosno susresti domovinski i iseljeni Hrvati, i koji će s tog MOSTA HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA u nepovrat baciti sve zadjevice i mržnje iz prošlosti, koje su i jednima i drugima destljećima rastrgavale njihovu dušu i tijelo.

Naravno da će biti i onih koji će iz straha za svoje povlaštene položaje odmah početi sa starim otrcanim frazama: to su Ustaše, fašisti, koljači i neprijatelji “bratstva i jedinstva” itd. Da se odmah razumijemo. Niti postoji bratstvo i jedinstvo, niti postoje Ustaše, fašisti i koljači. Sve je to prošlost! Sve što danas postoji jest obmana pomoću koje razni karijeristi nastoje naturiti hrvatskome narodu kompleks krivnje za prošlost; tako da u svojoj kupusariji povežu i četništvo s određenim ciljem da što više razjare mržnju između Hrvata i Srba, znajući savršeno dobro da se njihova vlast temelji na: zavadi pa vladaj.

Dragi moji susjedi, ja čvrsto vjerujem, da vi niste protiv hrvatskog narodnog izmirenja, niti ste protiv povećanja plaća i poboljšanje životnog standarda, niti ste protiv izgradnje naše zemlje, niti ste protiv povratka iseljenih Hrvata svojim kućama, niti ste protiv da ovi ulažu svoj kapital u izgradnju naše domovine Hrvatske, u kojoj imaju podjednako pravo živjeti i pobjednici i pobjeđeni, niti ste protiv slobode i demokratskog poretka u našoj zemlji, niti ste protiv da vaš novac bude u vašem džepu a vaša puška na vašem ramenu, itd.

Ako je to tako, a tako je i tako bi moralo biti i ja se zato borim da nama Hrvatima bude dobro u Hrvatskoj kao što Francuzima nije loše u Francuskoj, Austrijancima u Austriji, Njemcima u Njemačkoj, Talijanima u Italiji, Amerikancima u Ameriki, itd., onda ja ne vidim nikakva razloga da bi nama Hrvatima bilo loše u našoj Državi Hrvatskoj, koja po jugoslavenskom ustavu ima pravo na samoodređenje.

Na temelju iskustva raznih događaja iz prošlosti, došao sam do zaključka i do spoznaje da bi građani Hrvatske mogli imati trajni mir, ako se njihove težnje usmjere na:

(1) Hrvatska država sa svim svojim povijestnim i etničkim granicama.
(2) Glavni grad Hrvatske Banja Luka.
(3) Zastava hrvatske države crven-bijeli-plavi sa tri trake i tri različite boje koja bi predstavljala tri najznačajnije komponente hrvatskog naroda: katolici, muslimani i pravoslavci. Kockasti grb od 25 polja u sredini bijele trake bi predstavljao mozaočku povezanost snošljivosti i ravnopravnosti svih građana hrvatske države.
(4) Svaki tko se rodi u hrvatskoj državi je po međunarodnom pravu automatski i hrvatske narodnosti. Izuzetak su prolaznici strane narodnosti čije se dijete rodi u Hrvatskoj.
(5) Državljanin Hrvatske može biti svaki stanovnik koji je u stanju ispuniti međunarodne zahtijeve za državljanstvo. Narodnost je odvojena od državljanstva toliko da svaki stanovnik Hrvatske može njegovati svoje nacionalne osjećaje.
(6) U hrvatskoj državi će biti službeni jezik hrvatski, što ne znači da druge manjine ne mogu govoriti svojim jezikom, njegovati svoju tradiciju i običaje, ako oni to hoće.
(7) Za sve građane Hrvatske biti će jednaka putnica sa oznakom: Građanin Hrvatske. Građanin i stanovnik nije jedno te isto. Stanovnik može biti i stranac koji je na privremenom radu u Hrvatskoj ali nije građanin.
(8) Novac hrvatske države će biti stara tradicionalna hrvatska mjenica Kuna.
(9) Svaki stanovnik Hrvatske će imati iskaznicu sa slikom i kratkim osobnim podatcima za identifikaciju. Iskaznica i putnica nisu isto.

(10) Hrvatski državni praznik bi trebao biti 29 Listopada, simbol prekida svih veza sa strancima 1918. i prvi dan hrvatske samostalnosti.

(11) Dan hrvatske zastave i dan HOS-a bi trebao biti prvi dan ljeta, tj. 21 lipnja.
(12) Dan hrvatske žalosti (pijeteta) bi trebao biti prvi studenoga, tj. Dan Mrtvih kada bi svi građani Hrvatske sa svojim vjerskim i državnim predstavnicima odali počast mrtvima čije kosti pokriva zemlja i Država Hrvatska.
(13) Dan hrvatske mladosti i praznik rada bi trebao biti prvi svibnja.
(14) Hrvatska država priznaje sve glavne vjerske blagdane svojih građana.
(15) U hrvatskoj državi neće biti rasnih, vjerskih, nacionalnih i inih privilegija.
(16) U hrvatskoj državi će biti dozvoljeno slobodno ispoljavanje: vjersko, političko i ideološko; sloboda javnog sastajanja i govora, pisanja u granicama morala.
(17) Svakom građaninu Hrvatske će biti zajamčeno da neće biti gladan i da neće biti bez posla. Svaki građanin će biti socijalno osiguran. (18) U hrvatskoj državi neće biti političkih zatvorenika, jer će u njoj vladati pluralistički poredak, tj višestranački sistem na zasadama demokracije i prava slobodnog glass.
(19) U hrvatskoj državi žene će imati pravo na mirovinu u 58 godini a muškarci u 62. godini života.
(20) Svaki muškarac, građanin Hrvatske, prema zdrastvenim i fizičkim sposobnostima je obvezan služiti vojsku.
(21) U hrvatskoj državi neće i ne smije biti mita. Onaj tko ga bude davao i onaj tko ga bude primao, smatrat će se podjednako krivim i kao mjenjači nepoštene zarade, bit će po zakonu kažnjeni.
(22) Svaki građanin koji je rođen u Hrvatskoj ima pravo se natjecati za predsjednika Hrvatske, koji će se birati na pet godina i ne može biti biran više od dva puta uzastopice. Jedne izbore treba preskočiti da bi se po treći puta mogla kandidirati ista osoba.
(23) U odnosu na političke razlike u svijetu, Hrvatska će biti neutralna i neće se miješati u sporove drugih naroda, osim ako ti sporovi nebi direktno utjecali na vitalne probitke hrvatskog naroda i njegove Države Hrvatske. Sa svim narodima u svijetu Hrvatska će nastojati imati najprijateljske odnose svih vrsta, osobito sa susjednim narodima.
(24) Hrvatska država će priznati svim svojim građanima mirovinu koju su zaslužili u jugoslavenskoj državi. Priznat će svim vojnim osobama njihovu sposobnost i njihove činove i sve što su zaslužili u svom vojničkom zvanju. Zajamčit će sva radna mjesta svim radnicima koji žele i dalje ostati na tim radnim mjestima.
(25) Hrvatska država će uskladiti gospodarsko stanje u zemlji na principu. tj. načelima privatnog vlasništva i slobodne izmjene.

Dragi moji prijatelji i susjedi, ovo nije neki ustav niti bilo kakav zakon. Ovo je moja ideja kako bi trebalo biti i moj odgovor jednom susjedu koji je pisao svojem prijatelju u Njemačku da mi njegovo pismo proslijedi, jer kako kaže da on nema moje adrese. On u svojem pismu mene moli da u slijedećem PISMO MOJIM KOMŠIJAMA pišem malo kako bi trebala izgledati Hrvatska Država. Ovo je samo jedan dio od tisuće ideja koje bi mogle pomoći da se ipak krene sa mrtve točke (EPPUR SI MUOVE.) Svrha ovog pisma je prijateljska, a sadržaj je miroljubiv i programatski, kojeg se treba na sav glas pročitati da bi ga se razumijelo.

Neka Vam je svima Sretana i Blagoslovljena Nova 1987. Godina! S velikim poštovanjem vaš prijatelj i susjed Mile Boban.

Pisano na Novu Godinu 1987. u glavnom gradu Texasa, Austinu.

Pročitajte više na PISMO MOJIM SUSJEDIMA | Kamenjar.com