11 jours après l’assassinat du roi Yougoslave = 11 dana poslije ubojstva kralja Jugoslavije

V-e Annee – N. 242

2 francs  20 Octobre  1934.

                11 jours  après l’assassinat du roi Yougoslave

                  11 dana poslije ubojstva kralja Jugoslavije

         Ispod slike, naravno na francuskom; ja ću prevesti na hrvatski:

Za vrijeme rata, na bojnom polju, predsjednik Raymond Poincare (u sredini) dogovara se sa srpskim prince-regentom Aleksandrom (prvi desno) i generalom Joffre (prvi s lijeva)

Ovaj časopis je jedan od prvih francuskih časopisa koji je poslije 11 dana ubojstva srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u 9 listopada 1934. godine pisao o događajima iz prve ruke. Cijeli ovaj broj je posvećen tom slučaju, popraćen mnogim slikama sa lica mjesta kao i slikama kraljeva pogreba. Što u oči upada je velika slavljenja i glorificiranja srpskog junaštva i povezanosti sa Francuskom u WWl. Poznato je da je na tom srpskom kraljevskom pogrebu Njemačku predstavljao Hitlerov zamjenik Hermann Goering. To je bio očiti znak povezanosti Srbije sa Hitlerovom Njemačkom i Nedićevom izjavom 1942. godine da je Srbija očišćena od Židova.

Bilo bi predugo sve to prevesti na hrvatski. Svakako bi bilo vrlo zanimljivo prevesti prvu cijelu stranicu posvećenu Anti Paveliću i njegovoj borbi za odcjepljenje iz Jugoslavije i uspostavi Hrvatske Države. Pisac ovog članka Michel Gorel ne misli da se je Ante Pavelić borio za pravo hrvatskog naroda, nego sasvim drugačije. Zato se ovaj časopi može ocijenuti kao dvojstruko lice časopisa, jedno puno hvalidbe o Srbima dok drugo puno mržnje, mržnje na koga, na Antu Pavelića i preko njega na hrvatski narod i njegove borbe za Hrvatsku Državu. Prilažem prijevod prve stranice na hrvatski jezik ispod slike..

Mile Boban, Otporaš.

Ivo Frank je 1921. godine otišao u Budimpeštu. Upadni i staromodni  brkovi su mu pokrili njegovo šutljivo i zavjereničko lica. Tijekom rata Frank je podržavao austrougarsku i njemačku stvar protiv svojih hrvatskih sunarodnjaka. Nakon rata borio se svim snagama protiv mlade jugoslavenske države. Vlada Beograda ga je upravo odlučila  uhapsiti. Sklonio se u inozemstvo da bi pružio svoje usluge najgorim neprijateljima svoga naroda: madžarskim iredentistima.
Imao je novaca, lažne papire. Mogao je tajno doći do Zagreba i tamo, za vrijeme tajnih sastanaka u Hotelu Tri Gavrana, regrutirao je neke vrijedne pomoćnike/suradnike. Ante Pavelić je bio najdragocijeniji.
Mladi pravnik bez velikog iskustva i rijetko zadovoljan uspostavom novog reda. Pavelić je mrzio jugoslavensku državu. Ali, svojoj osobnoj i materijalističkoj ogorčenosti dodao je dobru dozu mističnosti: žestoki čitatelj Nietzschea, Rimbauda, Schoppenhauera, sanjao je o briljantnim akcijama, herojskim borbama …
Upravo njega Frank je zadužio za stvaranje izrazito separatističke hrvatske stranke, s jasnim prekidom oportunističkih planova – katkada demagoške i oprezne – ovog Stjepana Radića koji je popularni vođa i  moćnik seljaštva, upravo se pomirio s beogradskom vladom u koju je ušao kao ministar poljoprivrede, nakon što je pet godina tražio autonomiju za Hrvatsku.
Pavelić se silovito borio protiv Radića, koji se nije ustručavao ga tretirati kao “stranog agenta”. (Ili u službi tuđina, mo.) Ali nije imao uspjeha među masama. Jedva da je uspio biti izabran zastupnikom za grad Zagreba – jedini član svoje stranke. U Skupštini je održao nekoliko romantičnih i gorljivih govora kojeg su ostali zastupnici slušali rastrešenih i otvorenih ušiju.
– Pavelić? rekao je Radić, u ozbiljnoj politici on se ne računa. Revolucionar u svojim uskim pogledima parlamentarnih borbi i spletki po hodnicima nije uspio ostvariti svoju sudbinu.

Tad su se 1928. godine stvari naglo promijenile.Usred sjednice u skupštini praskali su hitci. Srpski nacionalista i zastupnik Puniša Račić je pucao na Radića. pogodio ga je, oblio ga u krvi. Smrt hrvatskog vođe izazvala je nenadmašna previranja u zemlji. Saborski stroj, rad je prestao normalno funkcionirati. Prekid Radićeve stranke sa Srbijom bio je završen. Tuče su izbile na ulicama. Osamnaest stranaka su se žestoko borili za prevlast. “Čovjek na ulici i sa ulice”, bio je uplašen i više nije znao kojim svecima se posvetiti i opredjeliti. Da bi okončao sav ovaj nemir, kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. bio prisiljen privremeno ukinuti Ustav, raspusti političke stranke i odredio uhićenje najsmutljivijih vođa, među kojima i Pavelića.
Poslije se je sklonio u Mađarsku. Od buntovnika, od patetičnog govornika postao je urotnik i terorist. Napokon je pronašao svoje pravo zvanje, čovjek sa uznemirenom idejom!Isprva je imao ideju oružane pobune. Jedan od njegovih poručnika, Grychatch, otišao je u Berlin, gdje je pregovarao s Manfredom von Killingerom, zastupnik njemačkih nacista (koji još nisu bili na vlasti). Bilo je pitanje dobivanja pomoći od Adolfa Hitlera za pomoći ubaciti  prodor u Hrvatsku “iskrenih uspjeha”, kojim su zapovjedali njemački instruktori, što je bila predigra. Hitler je obećao svoju potporu, ali iz još uvijek nejasnih razloga ovaj je ekstravagantni projekt napušten. I tada je formirana “teroristička jezgra” Yanka-Puszte, slavenske relikvije (moći, mo.) napuljskog “karbonarizma”. (Za pojasniti, “karbonarizam” je talijanska riječ što znači: član tajnog revolucionarnog udruženja (karbonerije), osnovan u Italiji početkom 19. stoljeća za ujedinjenje Italije…, mo. Mile Boban, Otporaš..)
Yanka-Puszta? Jedno malo mađarsko imanje, izgubljeno u guštari, divljeg i romantičnog izgleda, obavijena maglom, 9 kilometara od jugoslavenske granice. Pavelić okuplja najodlučnije i hrabrije među hrvatskim emigrantima. Uzeli su ime Ustaša “, branitelji Ustava, Desnice. Ali ovu obranu Desnice, (ovdje se radi o “Hrvatska Stranka Prava”, mo.) što čuli na čudan i krvav način. Svaki tjedan jedan od njih se tajno vrati u svoju rodnu zemlju za staviti bombe negdje ili ubiti političkog protivnika.

Ubojstvo novinara Schlegela, direktora “Novosti” u Zagrebu, najavio je dugu seriju zločina za koje je teško reći melodramatičnu strahotu. Strojevi vlakova su eksplodirali, crkve spaljene, policajci i političari srušeni, ubijeni, mrtvi u svojim uredima; vojarne su dinamitizirane, mostovi dignuti u zrak … Jedini mozak je – onaj Ante Pavelića – koji je upravljao ovim đavolskim operacijama, ovaj teror koji je postajo sve žešći, nasilniji, misleći kako separatisti gube posljednje šanse, pametna politika kralja Aleksandra urodila je plodom a hrvatski se narod iskreno pomirio sa svojom srpskom braćom.

     U tri godine stotine napada. Čitatelji Schopenhauera, Nietzschea i Maxa Stirnera doista su uspjeli primijeniti svoje ideje u praksi.

Odakle novac?
Je li zabranjeno misliti da njemački nacisti nisu bili svjesni svih aktivnosti hrvatskih terorista?
Vjerojatno je da su ih putem Francka određeni mađarski krugovi su im davali potporu. A tu je bila i tajanstvena “grofica Dina”, velika dama iz Pešte, maglovite plave kose, razuzdane mašte, kolosalnog bogatstva, koja je, zanesena obožavateljica Ante Pavelića, svoj novac je stavila na raspolaganje “Ustava”. (Opet se ovdje radi o Ustavu Hrvatske Stranke Prava, mo. Otporaš.) Što želite? U svakoj terorističkoj aferi  neminovno ima i postoji sporedna “sapunica”, strana koju priziva Eugenea Suea, Rocambolea i Ponsona du Terraila …
Pod vodstvom dvojice bivših časnika: Percheza i Lichovinszkog, stanovnici Yanke Puszte naučili su ubijati. Pedantno opremljen laboratorij neumorno je proizvodio strojeve smrti. (Maks Luburić u svojim opisima u novini OBRANA 1965/1966 “Prigodom smrti Vladka Mačeka” je opisivao dogodovštine na Janka Pusti. Prilažem poveznicu svih 30 nastavaka, pa koga zanima nek izvoli pročitati i pronaći dogodovštine s Janka Puste. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/30-nastavaka-prigodom-smrti-vladka-maceka-pise-general-drinjanin-obrana-1965-1966/

U susjednoj šumi noću smo se bavili vježbama gađanja. Ali kada stranac prođe ispred ove farme s još uvijek zatvorenim vratima? Ako se je raspitivao, odgovor  mu jebio:
– Yanka Puszta je poljoprivredna kolonija koju su osnovali iseljeni Hrvati i koju je mađarsko Ministarstvo poljoprivrede priznalo kao javnu hrvatsku službu.I, jednog dana, na ulicama Canebierea, čovjek Yanke Puszte – “s demonskim (đavolskim, mo.) licem ”, rekao je general George, – ubio je kralja Aleksandra i predsjednika Bartoua …
Ovaj zločin, dugo smišljen, bio je kruna, “zbroj” aktivnosti Ante Pavelića. Nakon stotine nevinih ubijenih na ulicama i vlakovima Hrvatske, dva glavna arhitekta europskog mira, ovog mira za koji smo se nadali da ćemo ga moći poremetiti!
Sada aktivnost megalomanskog podviga, krvavog sanjara Ante Pavelića treba slomiti, da gnijezdo vrste Janke Puszte mora biti uništeno. Ako Europa želi ujedinjena živjeti,  –  zbog okolnosti i navale ogorčenja i bijesa – mora se definitivno ugasiti “hrvatski plamen”!
Michel Gorel.