TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI – DONESENI SU ZAKLJUČCI…(1)

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI DONESENI SU ZAKLJUČCI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I DELEGATA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (1) 

(Donosim u (2) nastavka prvo Okružno Pismo HNO – poslije Poglavnikove smrti – od dvanaest (12) točaka koje je vrlo malo poznato hrvatskom općinstvu. Pismo je pisano iz dana u dan točno tjedan dana poslije Poglavnikove smrti, i, dok je ovo Okružno Pismo pisano, tada se još možda nije ni znalo za Poglavnikovu “oporuku” u kojoj da je Poglavnik stavio na čelo Ustaškog Pokreta Dra. Stjepana Hefera. Ovo bi mogao biti početak neve EPOHE hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje Hrvatske i Obnovu Hrvatske Države. Prepisujem doslovno ovu Okružnicu kao jedan povijestni dokumenat hrvatske političke emigracije, a po potrebi i za bolje razumijevanje ću popuniti neku prazninu mojim spoznajama. Mile Boban, Otporaš.)

Dana 4, 5, i 6 sijčnja 1960. održan je niz sastanaka izaslanih i delegiranih predstavnika organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, kako iz domovine, tako i iz slobodnog svieta. Nakon što su bile ovjerovljene punemoći izaslanika i delegata, koji predstavljaju organizacije Odpora u domovini i slobodnom svietu, prešlo se na viećanje, te je većinom glasova zaključeno sliedeće:

I. ODNOS POGLAVNIKA PREMA HRVATIMA.

Onoga časa, kada je umro Hrvatski Državni Poglavar, Poglavnik Ustaškog Pokreta i Vrhovni Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga, prestala je svaka obaveza hrvatskog naroda prema Poglavniku, jer mrtvi ljudi ne mogu iz groba voditi nikakovih organizacija, niti upravljati sudbinom svoga naroda. Takova se što nije dogodilo u poviesti svieta. Samo je Bog vječan, a ljudi, pa čak i narodi, su prolazni i na jedan ili drugi način moraju umrijeti. Prema tome, Božijom voljom je prekinuta jednom za uviek polemika medju Hrvatima, da li je predstankom Nezavisne Države Hrvatske prestala i prisega i odanost, koja je narod vezala uz stvaraoca Hrvatske Države, ili je pak prisega obvezatna do naše ili Poglavnikove smrti. Umrlo je pola milijuna Hrvata za svoju Državu, umro je i Poglavnik. Hrvatski narod od toga časa dužan je voditi računa o svojoj sudbini, a prestaje svaka obaveza juridičke i moralne naravi u odnosu izmedju mrtvoga Suverena i Vodje s jedne strane i sedam milijuna Hrvata s druge strane. Živimo u moderno doba, kad i afrička plemena stvaraju svoje države i žive svojim suverenim pravom, pa i Hrvatski Narod sa tisućgodišnjom kulturom i parlamentarnom tradicijom svojih Sabora, koji su postavljali i skidali careve i kraljeve (skinit će i titulu “doživotnog predsjednika” izdajniku i lažovu Stjepanu Mesiću, mo. Otporaš) i šefove država, ima pravo i dužnost upravljati suvereno svojom sudbinom. Slobodni sviet će nas suditi prema našem držanju u svim poviestnim časovima.

2. HRVATSKI NAROD

Nije nikakva stoka, da ga se može “naslijediti”, dobiti u nasljedstvo, te ga u ime nekih kontinuiteta, stranačkih legitimiteta, ili osobne “besmrtnosti”, jednostavno i bez pitanja samog naroda bilo kome preda u nasljedje.. Samo i jedino Hrvatski Narod u svojoj slobodnoj, demokratskoj, božijoj i nezavisnoj državi, preko svojih slobodnih i javnih izbora, može birati svoje predstavnike, i samo ovi u Hrvatskom (Državnom, mo.) Saboru mogu govoriti u ime naroda, odlučivati njegovom sudbinom, krojiti zakone i postavljati poglavare države. Niečemo pravo bilo kome da iskorišćuje bol naroda nad gubitkom stvaraoca Države i sentimetalnost časa, da nam nametne novi “legalitet”, nove vodje ili vodju, novu Vladu, ili bilo kakvu obavezu. Nikome se ne nieče pravo, da sliedi takove vodje, vlade, komitete, ali ovi nemaju pravo govoriti u ime naroda, nego u ime onih, koji su voljni sliediti ih, služeći se normama demokratskog postupka i ljudskih i božijih zakona i zasada, kao i u ostalom civiliziranom svietu. I kao što jedni imaju pravo, da sliede te vodje, vlade i šefove, drugi imaju pravo, da ih ne priznaju, i mi to javno i bez rezerve činimo. Na to nam daje pravo naša prošlost, naše patnje u borbi za svoju državu i svi ljudski i božiji zakoni, pa i onda, kad bi većina naroda usvojila bilo kakvo nasliedje, u što sumnjamo i sumnjat ćemo tako dugo, dok se to ne dokaže. U Engleskoj državi daju novčanu pomoć i službeni značaj opoziciji i zakoni svih civiliziranih država štite slobodu gradjana, da ovi izraze svoje mišljenje.

3. ZAHVALNOST NARODA PREMA POGLAVNIKU

Poviestna veličina Poglavnika kao stvaraoca Nezavisne Države Hrvatske, koji nas je naučio boriti se zubima i noktima za svoju slobodu, ne smije biti monopolistički izkorištavana od političkih grupa ili grupe, jer ako je Poglavnik bio Državni Suveren, kako mi vjerujemo i izpoviedamo, bio je cielom narodu, pa i svojim vlastitim neprijateljima. Ali u času smrti nitko ne smije biti neprijatelj, i mrtvi ljudi moraju biti pušteni na miru, dok je vrlina velikih ljudi oprostiti, da bude oprošten za nepravde i pogrešeke, koje u dugotrajnoj i težkoj borbi za slobodu prema ljudskim zakonima morao počiniti.

NA GROBU POGLAVNIKA 

Hrvati si moraju dati ruku pomirnicu, (kliknite na: “USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA”, Drina br. 2/3 1962., mo. Otporaš.) https://otporas.com/1787-2/ kako bi se zaboravile i velikodušno i obostrano oprostile sve nedaće, razlike i nesuglasice, prouzrokovane pogledima na osobu Poglavnika. To je u skladu ne samo sa potrebama u ovim težkim časovima za napaćeni narod, nego je i u skladu sa vjerskim osjećajima hrvatskog naroda bilo koje vjere bio. Poglavnik je pripadao svom narodu, i kao takav mora ući u POVIEST uz bok Domagoja, Svačića, Tomislava i Gubeca, Zrinjskih i Starčevića, Kvaternika i Gradaščevića i onih hrvatskih velemoža u prošlosti, koji su živili i umirali za hrvatski narod, a ne za jedenu grupu, stranku ili pokret, pa makar kakvih zasluga ovi imali.

Prisvajati Poglavnika, živa ili mrtva, za jednu stranku, pokret ili organizaciju, ili čak grupu, značilo bi niekati Mu nacionalnu i narodnu veličinu i degradirati Ga, mrtva, na stepen običnog političara, kakove narod brzo zaboravlja. Neka dobro promisle oni, koji iz bilo kojih razloga budu i nadalje pašovali hrvatskim obzorjom i poslije smrti Poglavnika, kako su to činili sa Poglavnikom, dok je bio u životu, mistificirajući narod i emigraciju sa činjenicama, koje nisu u skladu sa istinom (Za sigurno general ovdje misli na imenovanje Viteza generala Rafajela, Ranka Boban za Ministra Vojske i Hrvatski Oružanih Snaga; vidi DRINA, be. 1, godina prva, 1951., strana prva, a poznato je bilo, osobito generalu Luburiću da je general Boban poginuo 1946. godine negdje oko Papuka.Mo. Otporaš.) i potrebama naroda u borbi za svoju slobodu. Zahvalnost naroda prema Poglavniku, mrtvom Suverenu i Vodji, prema Vrhovnom Zapovjedniku slavnih oružanih snaga, mora biti bezkrajna i zato Poglavnik DR. ANTE PAVELIĆ, pripada SVOM NARODU I POVIESTI.

4. Iako je bolno o tome govoriti, moramo istaknuti činjenicu, da čak niti obitelj i uži krug Poglavnika nema pravo izkorišćavati političku baštinu mrtva Suverena, jer Poglavnik je djelovao u ime Naroda, za narod, i odlučivalo se i te kako o sudbini naroda. S Poglavnikom u grob otišlo je i pola milijuna Hrvata i 200.000 pripadnika USTAŠKOG POKRETA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, pa i ovi imaju prava tražiti da u miru i u grobu počivaju sa svojim Vodjom, koji ih je u toj borbi vodio. Prema tome s bolom u duši se konstatira činjenica, da je hrvatskom uzornom svećeniku, vlč Eugenu Beluhanu, (Eugen Beluhan Kostelić je napisao knjigu “STEPINAC GOVORI” koju je tiskao “DRINAPRESS”, Valencija 1967, Mo. Otporaš.) po vatikanu imenovanom hrvatskom svećeniku za sve izbjeglice Hrvate u Španjolskoj, zabranjeno sudjelovati na sprovodu svojem Državnom Poglavaru, kada je ovaj imao pravo i dužnost na vječni počinak odpratiti hrvatskog izbjeglicu katolika Antu Pavelića. I zabranjeno mu je u ime obitelji.

Pa ako je bivši vojnički kapelan vlč. Eugen beluhan služio svoju zemlju pod vodstvom Poglavara, tada isti, pripada i vlč. Beluhanu, kao i svakom Hrvatu dobre volje. Na grobu nema neprijatelj, niti političkih protivnika, i u civiliziranom svietu je običaj, da se na grobu oprašta. Tako i slično se postupalo i prema delegatu Odpora iz Kanade, Vladi Šimuncu, koji je stiga sa drugog kraja svieta, da u ime svoje i svojih drugova oda počast mrtvom Suverenu i Vodji, kojega je sliedio jedan čitav život s puškom u ruci, pa Ga je sliedio u tudjini, ispovjedao odanost prisegi, i žrtvovao cielu svoju uštedjevinu, svoju i svojih drugova, da stavi vienac na grob mrtva Suverena i Vodje. Nikada se nije smjelo dogoditi da se u ime obitelji Poglavnika zabrani pristup na grob onima, koji su Ga sliedili u životu ne kao člana i glavu obitelji, nego kao narodnog Suverena, ustaškog vodju i vojničkog zapovjednika. (Ovde general ne govori da je i njemu bilo zabranjeno biti na sprovodu kao svojem vođi Poglavniku, pred kojim je on osobno na Jakna Puzsty položio Ustašku Prisegu. Ali se u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” svakako može naći pismo u kojem general piše svojim suradnicima da mu je poručila obitelj Poglavnika da, ako se Luburić pojavi, bit će krvi. To je više nego žalostno za nas Hrvate, ali je bilo veselo za Udbaškog piskarala Đorđe Ličina koji je napiso u svojim feljtonim, za časopis “Danas”, gdje je ovaj piskaralo imao pristup pisati, kako se je on volio izražavati: “…protiv ekstremne fašističke emigracije…” Donosim ovdje jedan dio koji se upravo odnosi u ovom pravcu nesnošljivosti Poglavnikove obitelji s drugim Hrvatima. Na stranici 74 časopisa “Danas” tog zadnjeg feljtona br. 4 Đorđe Ličina piše između ostaloga:
…Potkraj 1957. na adresu Izabele Hernaiz Santisteban-Luburić stiglo je neobično pismo. Pisao ga je navodno netko iz najužeg kruga Pavelićevih prijatelja. neki čak sumnjaju u Pavelićevu ženu maru. U pismu mladoj kontesi stajalo je, uz ostalo, da su ruke Vjekoslava Luburića, njezina supruga krvave…” Mo. Otporaš.)
Poglavnik nije u životu djelovao kao glava svoje obitelji, nego kao narodni prvak, pa i u času smrti posebno ako želimo da Ga se i mrtva sliedi, pripada svom narodu, pa i onim hrvatskim izbjeglicama, koji su i te kako u životu žrtvovali, sliedeći narodnog prvaka, Poglavnika.

5. USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Nekoliko dana prije smrti Poglavnika razaslali smo okružnicu (Ova okružnica je vrlo važa. Ja ju nemam. Za popuniti prazninu u ovim “svađama” između Poglavnika dra. Ante Pavelića i Vjekosava Maksa Luburića, generala Drinjanina, bilo bi vrlo poželjno da ju se pronađe i stavi na internet i na raspolaganje svim Hrvatima koje povijest zanima. Bio bih neizmjerno zahvalan onima koji ju pronađu i proslijede dalje. otporaš.) organizacijama Hrvatskog Narodnog Odpora, kao i nekim pojedincima, gdje smo molili da se na grobu Poglavnika, simbolički, stvori hrvatski mir, a prije svega USTAŠKI MIR, kao zalog budućeg jedinstva akcija Hrvata u borbi protiv neprijatelja. Ali onaj isti duh, koji je u svoje vrijeme prevladao i prouzrokovao bezkrajnu štetu hrvatskoj oslobodilačkoj borbi, prevladao je u času smrti Poglavnika, radi čega s bolom u duši protestiramo i izjavljujemo se spremni štititi naše pravo borbe za slobodu, koje nam nitko ne može niekati. Čitav niz čeličnih i u borbi isprobanih boraca jednostavno je izključen iz redova pokreta, vojske ili čak naroda, jer su počinili “svetogrdje” sa svojim konstruktivnim i opravdanim kritikama politike, koja nas je dovela u stanje u kojem se nalazimo. Mnogi su od nas šutjeli godinama na sve nepravde, klevete, uvriede i optužbe, koje su mnogom od nas mogle teško škoditi čak i život ugroziti.

Izjavljujemo radi nas i radi borbe, da je naša obveza smrću Poglavnika prestala, (Kamo sreća da su i drugi istaknuti Hrvati tadašnje hrvatske političke emigracije imali Luburićevu odvažnost i sami sebi rekli da je došlo vrijeme poslije Poglavnikove smrti da se iđe, korak uz korak, s vremenom, a ne zanositi se slavom prošlosti i stupkati uvijek po istom mjestu. Da se je tada pošlo novim putem, mnoge bi hrvatske političke stvari u emigracije drugačije bile i drugačije izgledale, a naša stara hrvatska glupost bi iščezla i mnoge svađe bi se izbjegle. Ja sam jučer (18 srpnja 2015. godine) dobio e-mail pismo od jednog – iz Domovine – koji redovito prati moje pisanje i iznosenje Maksovih pisama, da sam izdao Maksove ideje, jer pišem “OTPOR” a ne originalno “ODPOR”. Nisam mu odgovorio niti mislim, jer, ja nisam doktor da gluposti liječim. Jezik se po potrebi vremena mijenja. Prije se je govorilo: “Pasoš”, onda “Putnica”, sada “Putovnica”. Poglavnik je 1956. godine promijenio Ustaški Pokret u “Hrvatski Oslobodilački Pokert”, a danas bi za sigurno stavio “OSLOBODITELJSKI” umjesto “OSLOBODILAČKI”. Netko će se možda sada pitati: da zašto sada o tome govorim? Govorim to zato da naglasim da još ta vražija GLUPOST vlada među nekim Hrvatima koji od pusta lišća ne vide granje. Mo. Otporaš.) te da ćemo u buduće ustaškom hrabrošću braniti svoje pravo, svoju čast, obraz i dostojanstvo. I izjavljujemo se spremnima žrtvovati i svoj život, ako treba, u obrani te časti, pa radilo se makar samo i o jednom čarkaru. Nikada više se ne smije dogoditi, da se nekoga okleveta, a onda predje preko toga “jer je to odredjeno”. Ne bojimo se onih glupih prietnja koje smo dobivali (i anonimni pisama o kojima je pisao udbaški piskaralo Đorđe Lićina. Mo.) i dobivamo, jer smo dokazali u borbi sa neprijateljima hrvatskog naroda, mnogi od nas kroz čitav svoj život, dok ogromna većina onih, koji u ime svoje organizacije, ili Poglavnika izrekoše težke klevete, “nisu borbom dokazali svoje vitežtvo, nisu bili kadri pred nepristranim i objektivnim sudom svoje klevete dokazati, nego su otklonili takove čine “jer im je to ispod časti”. (Ovdje se radi o ČASNOM SUDU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA koji se je održau u Valenciji u svobnju 1956. godine; kada se nije htijela pojaviti suprotna strana, a strana je bila “Poglavnikova okolina”. https://otporas.com/u-odrazu-vremena-castni-sud-hrvatskog-narodnog-odpora-1956/ Mo. Otporaš.) Odbijamo takova kanibalska sudjenja, i branit ćemo se protiv njih i naka znaju, da smo šutjeli (Od 1956. pa do Poglavnikove smrti i pisanja ove okružnice general se je bio povukao, i za to vrijeme od četiri godine ni na pisma nije odgovarao, kako je kasnije pisao u svojim pismima. Mo.) iz pieteta prema Poglavniku, koji je već odavna bio na laganom, ali sigurnom putu ka grobu, osobno, fizički i politički.

Pa ako treba, neka se zna, da smo voljni boriti se: na legalnu zakonsku i opravdanu optužbu branit ćemo se, a ako nas se prisili, da na silu odgovaramo silom, neće na nama biti krivnja. (Gledajući i promatrajući to danas, iz današnjeg ugla, napetost je bila velika. Mo.) Dostojanstvo čovjeka i u domovini i emigraciji stavljeno je na kušnju nepravdama koje su nam davno nametnute silom prilika, pa zato odbijamo pokušaj da se i nad ostatcima ostataka stvaraoca i branioca Države Hrvatske izriču osude, koje diraju u dostojanstvo, čast i obraz, sve što ljudski život ljudskim čini. Nećemo ustuknuti pred nikavom nepravdom, pa bilo tko ju počinio i bilo prema kome bude počinjena. Samo se jednom živi i samo jednom mrije, pa smo mi, stari borci i hrvatska mladost, koja je pali stieg prihvatila, voljna taj život dati za slobodu svog naroda. Podpuno je svejedno da li će nas nepravda svieta pribiti na križ u ime osvete za neprijateljstvo od jučer, dali ćemo pasti od četnika ili komunista, ili će nas braća-nebraća ubiti negdje u tuđini, jer nismo voljni sageti šiju pred nepravdama. Život je dokazao, i to je opipljivo, da se je hrvatska politika zadnjih godina vodila samovoljno, pogriješno i da se niekalo mnogima pravo na obranu svoje časti. Tražimo, stoga, reviziju svih osuda, izključenja, bačenih anatema,       (prokletstava, izopćenja, itd. mo.) kako bi se uspostavio ustaški i hrvatski mir, pa kako bi uskladili našu borbu s realnim stanjem u svijetu, i svi skupa, izmireni čvrsto stupili konačno u borbu porobljenog nam naroda. Većina onih, koji nasliedjuju Poglavnika dokazat će se u kratko vrieme, pa ili će nastati hrvatski preporod uz njihovu suradnju, ili će nastati preporod bez njih, pa i protiv njih.

6. ODNOSI MEDJU USTAŠAMA

Moraju biti regulirani suradnjom svih onih, koji su bili, jesu ili žele biti Ustaše. Mi smo u svoje vrijeme tražili u “DRINI” da se demokratizira Ustaški Pokret, da se stvore ustaške organizacije, da se izgradjuju odozdol prema gore, da se uskladi naš stratežki cilj sa činenicama u svijetu, a ne da se vežemo za rep nekim preživjelim pokretima i ostatcima režima, koji su nam nekada bili prijatelji; da se preporodi, podmladi pokret, da se tajnici i predsjednici društava biraju i rešpetiraju, da se organizacije iz Argentine ne nameću onima u drugim zemljama, kada zakoni tih zemalja brane takav odnos, da se uskladi odnos prema drugim grupama, strankama, pokretima, da se nauči nešto od slobodnog svieta gdje živimo, da se vratimo našim tradicionalnim prijateljima, i da tražimo nove prijatelje u svijetu. To je lako ustanoviti iz “Drina”.

Medjutim prevladalo je mišljenje, da Poglavmik sve zna, da Poglavnik uvijek ima pravo, pa ipak su dogadjaji dokazali protivno, nije se tražio hrvatski napredak, nego stranačarski se izživljavalo pa puklo kud puklo. Smrt je zobala stare borce, staru školu, borbenu, revolucionarnu, a mladost je igrala drmeš (vrsta plesa, mo.) i pravila folklornu grupu u Buenos Airesu, a zvalo se to revolucinarnom mladeži. Nije bila ni mladež, i još manje revolucionarna. Snetimentalni motivi i ljudski zakoni, istrošenost, obarali su jednog za drugim zapovjednike hrvatskih ustaških divizija, jer se nisu usudili suprostaviti se na vrieme Poglavniku, koji je bio u dekadanciji. Komotnost i kukavičluk harali su našim redovima, pa ako pogledamo listu onih, koji su bili proglašeni “izdajnicima”, naći ćemo nepreglednu listu intelektualaca, vojnika, revolucionaraca, političara, tehničara, boraca, a u stavu sudija-kadija, koji su tužili i sudili, naći ćemo one, koji nisu za hrvatsku stvar u životu ništa pridonieli, nego u većini slučajeva uživali u stranom svietu plodove naše muke, patnje i krvi.

Egoizam preživjeli staraca, nije dao stvoriti političku školu, koja bi uzela u ruke našu baštinu, koja je i Poglavnikova, ali i svih nas, nego se vegetiralo i mistificiralo, sebe i ostali sviet, gdje je to usjelo. Kuda je stigla Ustaška organizacija? Pogledajmo oko sebe, ako nismo sliepi, ako nam starost, bieda, neprijateljski ambient u svietu i Titovi agenti, nisu zamračili um, gdje je ustaška organizacija u domovini i svietu? Zar se smjelo dogoditi, da jedan Poglavnik počini pogreške koje su već počinjene i da se u ime Poglavnika počine težke nepravde prema starim i zaslužnim ustašđkim borcima, zato jer je nekome bio ćeif da to učini a to su oni, koji su imali privilegij govoriti u ime Poglavnika.

Ni u kojem slučaju ne možemo se pomiriti s činjenicim, da par preživjelih govore u ime USTAŠKOG POKRETA, pa makr ih bilo pet, nego smo voljni boriti se za veličinu ustaškog pokreta, i za njegovo mjesto u borbenim redovima ostalih Hrvata, koji su voljni sudjelovati u borbi. A ako se ne budu tražili novi horizonti, ustaški će pokret preći u poviest hrvatske borbe za slobodu kao epizod kolaboracije sa nacizmom i fašizmom, pa makar to i ne bila istina i makar mi to htjeli ili ne. Sam način kako je Poglavnik živio i umro, dokaz je toj tvrdnji.

Smrću Poglavnika prestali su obziri, a govorit će činjenice

7. ODNOS HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA.

Mi, stari ustaški borci, od kojih su neki još legalni predstavnici Hrvatskih Oružanih Snaga, jer se još uvijek nalaze u borbenim redovima u domovini s oružjem u ruci, izjavljujemo, da se treba stvoriti podloga i duh, koji će omogućiti u danom času stvaranje Hrvatskih Oružanih Snaga, Hrvatske Vojske na podpuno vanstranačkoj bazi, i bez bilo kakvog obilježja bilo koje političke stranke, grupe, ili organizacije, kao i u svim civiliziranim zemljama. Hrvatski su vojnici pronieli slavu hrvatskig oružja kroz sva stoljeća, sve kontinente, sve epohe, i sva carstva. Oni su nosioci patriotizma hrvatskih ljudi u službi domovine kroz dva milenija i sadašnja hrvatska generacija dat će i opet hrvatskom narodu svoju VOJSKU, koja će služiti samo i jedino svom narodu, svojoj državi, oslobodilačkoj borbi, sigurnosti granica i bioložkom opstanku naroda, koji je ugrožen od srbokomunizma i jugoslavenstva.

U buduće će postojati samo i jedino HRVATSKA VOJSKA, gdje će služiti hrvatski ljudi vični oružju, pod emblemima Države, grbom, zastavom, imenom i oznakama samo i jedino hrvatskim. Svaki će pak Hrvat, pa tako i hrvatski vojnici, imati pravo pripadati bilo kojoj političkoj stranci, pokretu ili organizaciji, ali neće moći unutar Hrvatske Vojske ispoviedati bilo kakvu političku ideologiju, niti osnivati bilo kakove posebne stranačke ili organizacijske vojske.

To je žrtva, koju će sviestni Ustaša doprinieti svom narodu u svojo vojsci. Hrvatsku vojsku treba prožeti ustaškim duhom, a pod tim mislimo na spremnost za žrtvu. Ustaštvo je bila kulminacija svih vrednota u službi s oružjem u ruci. Ustaštvo je bilo radi Države i Hrvatstva, a ne obratno. Svaka je epoha dala svoje Ustaše, i buduće generacije će dati svoje. Mi ćemo našu djecu učiniti ustašama, ali će Hrvatsku Vojsku služiti kao Hrvati, kao što se to činilo kroz dva milenija, i kao što je to i običaj u svietu.

Treba tim aktom prirediti hrvatski duh, kako bi hrvatski sinovi u danom času mogli opet odbaciti mrzke šajkače, koje mu je srbokomunizam nametnuo, a s oružjem u ruci staviti se u službu hrvatske državne misli, kao što je to bilo i 1941. godine. Ni u kojem slučaju nećemo dozvoliti da se hrvatski vojnici stave pred alternativu: ili biti Ustaše, ili partizani u službi strane državne misli i ideje, koja je strana našem načinu života.

Kraj u idućem nastavku.


Objavljeno

u

autor/ica

Oznake:

Komentari

Jedan odgovor na “TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI – DONESENI SU ZAKLJUČCI…(1)”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)