Dolje priložen slika je Ivana – Ićana Boban (1909-1997)
Poj otac Petar (1907-1981), Ranko (1907-1946?), Mate Boban, “Balija” (1908 poginuo u borbama pritiv partizana negdje u okolici Zagreba 1943), Ivan, Ićan Boban (1909-1997), Šimun Boban (1906-1986?) su bili strah i trepet srpskim žandarima kada bi patrolirali kroz selo Soviće i Bobanovu Dragu.
Ova slika je, kako sam saznao da je na istoj i Mate Boban, “Balija” treći s desna, kapa mu malo nagnuta na lijevo uho, ima kratke brčiće. Bio je u PTB. Možda će se netko nekada naći i prepoznati da li je ili nije to on, Mate Boban, “Balija”. Frane Bobana, “Šopa” i Jure Bobana “Kurilj” brat. Jure je poginuo 5 listopada 1945. godine u selu Lipovice, kod Posuškog Graca. Mile Boban, Otporaš.
Častnici PTB(Poglavnikove tjelesne bojne)..Datum?Mjesto?
Ispod slike piše: MISTIČNE I LEGENDARNE VOJSKOVOĐE “CRNE LEGIJE” NAJSLAVNIJE VOJNE POSTROJBE NDH I DRUGOG SVJETSKOG RATA. JURE JE POGINUO A BOBAN JE POSTAO AMERIČKI GENERAL ZA KOJEG SE VJERUJE DA JOŠ ŽIVI NEGJE U AMERICI.
(Veliki je upitnik da li je ili nije general Boban bio u Korejskom 1950-1953? ratu i borio se na strani Amerike gdje je postao “Američki General”. To treba istražiti. Ima i drugih verzija. A što se tiče Hrvatske “Crne Legije”, vruće bih preporučio znatiželjnima pročitati vrlo dobar članak generala Maksa Luburića u “DRINA” POSVEĆENA HRVATSKOJ LEGIJI, br. 1-2, Madrid 1967., st. 297-338.
SLIKA LEGENDARNOG ZAPOVJEDNIKA CRNE LEGIJE GENERALA RAFAEL VITEZA BOBAN
Izvor: Legionarska DRINA – POSVEĆENA HRVATSKOJ LEGINI, br. 1-2, Madrid 1967.
Slika na stranici 332 u opisu LEGIJA I LEGIONARI, od stranice 297-338, piše general Drinjanin.
(Mo. Mile Boban, Otporaš.)
S M R T M E Č E K A L A N A K U Ć N O M P R A G U
SVJEDOCI POVIJESTI:
IVAN – IĆAN BOBAN – Ispovijest Ivana – Ićana Bobana iz Bobanove Drage s “marša smrti” pažljivo je slušao i bilježio Petar GRUBIŠIĆ.
Pretkraj rata, obadva iz Gruda, odnosno iz Tihaljine, gdje sam službovao kao lugar, zaputio sam se preko mostara u Sarajevo. Točno u zapovjedništvo hrvatske vojske. Odatle sam otišao u Zagreb, gdje me je čekala poruka hrvatskog generala, moga rođaka, Rafaela – Ranka Bobana. On me pozvao k sebi……(cijeli red ne čitljiv, mo. Otporaš.) U Bjelovaru sam se zadržao nekoliko dana. Tu me je dočekao Ranko Boban, s kojim sam bio čitavo vrijeme. On mi je rekao da odmah moram u Zagreb. Dao mi je automobil i vozača. Od nejga sam tražio da sa mnom pođe i moj brat Mate. međutim, Ranko se tome usprotivio rekavši kako nije dobro da nas dvojica zajedno putujemo, jer su ratna vremena. Točno se sjećam to je bilo negdje početkom svibnja 1945.
U Zagrebu su me dočekali Rankov brat i nevjesta. Sa mnom u autu su pošli prema Sloveniji, odnosno prema austrijskoj granici gdje smo očekivali da će nas dočekati engleska vojska kojoj ćemo se predati. Za nju smo mislili kako je humana. Takvom se, međutim, nije pokazala. S tim autom smo stigli do Zidanog Mosta. Sjećam se kao da je to bilo jučer. Vozio nas je Jure Biloš iz Prozora. U Zidanom Mostu se pročulo kako nas čeka engleska vojska s kojom bi smo trebali preći granicu. Iz tog mjesta ostala mi je slika u glavi – bila je velika gužva, dosta svijeta, zajedno civila i vojske.
U Zidanom Mostu izišao sam iz auta i put nastavio na jednom engleskom tenku. Krenuli smo prema austrijskoj granici – do Klagenfurta. Iz toga mjesta kamionom smo prebačeni u Kumford, gdje je bio logor u kojem se nalazio dio hrvatske vojske koja se predala Englezima. U logoru smo saznali da je Njemačka pala. Među nama, mislim logoraše, pročula se priča kako ćemo zajedno s Englezima krenuti na Rusiju. Počeo je kružiti spisak dobrovoljaca. I ja sam se javio. Međutim, to su bile smao priče. U tom logoru bili su pripadnici i drugih vojski. Tu sam čuo Titino lažno obećanje kako svi mogu slobodno ići kućama osim onih za koje se zna da su loše činili. Znao sam odmah kako je to njegovo obećanje velika laž. Znao sam da će drugi (tako pšiše u tekstu. Mislim da bi trebalo biti: “dugi put”, mo. Otporaš.) put do rodnog ognjišta mnoge “progutati”.
Za dva dana od tog govora krenuli smo na nepoznati put. Sa menom je bio i fra. Rade Glavaš i njegov brat Milan iz Drinovaca. Mile je bio vozač u Crnoj legiji. Rade mu je govorio da njih dvojica ne smiju zajedno ići, da se moraju razdvojiti, jer tako postoji veća mogućnost da jedan od njih preživi. Ja i Rade krenuli smo natrad, a Mile je krenuo u Italiju. Uz put smo prolazili pokraj jedne rijeke u koju sam se namjeravao baciti, ali me je Rade odvratio od toga. Uhvatio me je za ruku i kazao mi “nas dvojica se ne moramo ničega bojati jer nismo učinili ništa loše”.
S “marša smrti”, daleke 1945. godine, nije se vratilo mnogo Hrvata. Na tome “križnom putu” tisuće i tisuće ih je ostavilo svoje živote ne dočekavši sunce slobode, neugledavši nikada više svoja rošena ognjišta. Među rijetkima koji su se zahvaljujući igri slučajeva vratili živi je i Ivan – Ićan Boban iz Bobanove Drage. Njegova priča je zanimljiva, jer kada je stigao kući i kada je izgledalo da će slobodno moći nastaviti život “omča smrti” mu se ponovno navila nad glavom. Kaže Petar GRUBIŠIĆ.
Gledali smrti u oči
Prva naša postaja bio je Kranj. Tu smo bili punih sedam dana. Sedam punih dana teškog života, patnje i mučenja. Mučil su nas kao životinje. Ono što smo doživljavali nije dostojno čovjeka. Nismo imali ni vode, ni hrane. Bili smo bez ičega. Tko? Pa, oni banditi – partizani. Tu su neki, ne neki, nego mnogi nedužni Hrvati zauvijek ostali. Ubijeni su bez ikakvog suda, bez ikakvoga dokaza krivice. Noć ih je jednostavno progutala.
Iz Kranja krećemo u Sveti Vid, gdje smo bili, čini mi se, isto toliko vremena kao i u Kranju. Ništa bolje prema nama nije se postupalo. Svaka noć bila je teška. Nisi znao hoćeš li ujutro osvanuti. Ljudi su nasumice odvođeni. Nikada se nisu vratili.
Tu su nas ukrcali u stočne vagone. Vožnja je trajala do Zagreba, a odatle smo prebačeni …..(nečitljivo….što je sve teže, a nas sve manje. Ubijali su nas kao životinje. U tom logoru sam susreo marijana Bušića, hrvatskoga časnika. Sjećam se njega sa par riječi: “Moj Ivane nas noćas nema. Ubit će nas ovi banditi. Oni ne gledaju tko je kakav čovjek. Važno im je da si Hrvat”. Marijanove slutnje su se obistinile. Te noći su ga iz barake izvukli. Dugo su se čuli njegovi jauci, a potom pucanj. Marijana nikad više nisam vidio. Te noći njegovu sudbinu doživljavaju mnogi. Te partizanske igre ponavljale su se danima.
Među partizanskim oficirima
Mene iz barake nisu izvukli, nego su me pozvali u ured oficira. Bilo ih je pet-šest. Ispitivali su me: “Bobane, što si u ustaškoj vojsci” – pripita me jedan među njima? “Nisam” – pdgovorim kratko! “Kako nisi” – priupitame drugi brkati oficir. “Kako ću biti kad sam bio lugar u Tihaljini od 1935. godine do kraja rata. Nisam bio i nisam sa njom imao nikakivh dodira” – pokušao sam diplomatski odgovoriti.
Nakon toga ispitivanja bio sam miran nekoliko dana. Onda su nam dali papir na koji smo trebali ispisati sve o sebi. Tu nas je bilo dosta iz Hercegovine. Na tom papiru napisao sam ime i prezime, te kako kod kuće imamženu. Braću nisam spominjao. (Marko i Mate koji su bili Dobrovoljci, ili kako se to danas kaže: Branitelji, Dragovoljci, mo. Otporaš.)
Znao sam da će me zbog prezimena ponovo ispitivati i da ću možda završiti poput mnogih. Zato sam na kraju tog papira napisao: “Znam da mi ne vjerujete, a niti me je strah te vaše smrti”. Narednih dana uslijedilo je ponovno ispitivanje
– “Šta ti je Ranko Boban” – upitaše me na glas sva trojica partizanskih oficira?
– “Ranko mi je ono što vi hoćete” – odvrati im otresito, jer sam mislio da mi je to kraj. Nisam htio biti kukavica pred njima.
– “Kako to” – priupitaše ponovo svi ti u isti čas. “U selu odalke sam i odakle je Ranko svi nosimo prezime Boban” – im.
Začudo na tome ostade naše ispitivanje. Jedan među njima mi umirujuće reče: “Negojte se ništa. On će odgovarati za sebe, a ti za sebe”.
Maltretiranja i odlasci bez povratka su se nastavljali svih dvadesetak dana koliko sam bio u tom logoru. Jednog jutra nas 170 izdvojili su i otjerali u Zaprešić kod Zagreba. Tu su nas ukrcali na kamione, a onda u vagone. Iskrcali su nas u Podravskoj Slatini. Put je bio prema Osijeku. Taj dio puta kretali smo sami, jer su nam rekli kako smo slobodni. Kako bi sebi olakšali put za svoga stariješinu smo odredili Ivu Dragoju. Iz Osijeka smo krenuli ka Vinkovcima, gdje smo navratili u logor koji se nalazio na ciglani. Tu smo bili sedam dana jer smo morali čekati propusnice. Te propusnice su nam značile život. Na njima je napisano da smo slobodni i da možemo ići svojim kućama. Iz Vinkovaca preko Slavonskog Broda prešli smo u Bosnu. U Bosanski Brod. Savu smo prešli splavom, a ne mostom. iz Bosanskog Broda preko Doboja upućeni smo u Sarajevo. Tu smo zadržani nekoliko dana, a odatle u Mostar.
Bijeg od smrti
E, tu počimaju moje patnje. Iako sam imao propusnicu na kojoj je pisalo da sam slobodan čovjek…nečitljivo…. logoru. I tu u Sjevernom logoru u Mostaru. Desetak dana tu sam bio zatvoren, a onda prebačen u Ljuguški. Bila nas je grupa od pedeset. Desetoricu, među kojima sam bio i ja, su zadržali u zatvoru, a ostale regrutirali u miliciju i vojsku. Mene su iz Ljuguškog ponovno prebacili u Mostar. Tu me je, zahvaljujući nekim vezama, posjetila žena i mater. Nekoliko dana bio sam u logoru. Tako kratko zadržavanje mogu pripisati svojoj snalažljivosti. Iskoristio sam jednu nesmotrenost čuvara i pogjegao iz Sjevernog logora. Pobjegao sam našim kućama u Bobanovu Dragu. Po ovom kraju krio sam se puna tri mjeseca. Krio sam se u Bobanovoj Dragi, Blaževićima, Posuškom Gracu po brdu.
Nakon tri mjeseca na nagovor nekih ljudi sam se predao. Prije predaje krio sam se u Blaževićima. (Susjedno selo, preko našeg polja, mo. Otporaš.) Odatle sam odveden u Ljubuški u zatvor. U njemu me je ugledala jedna muslimanka. Točno joj ne znam ime, jer sam zaboravio. Znam da je bila kotarska sekretarica. Kad me je ugledala, upitala me je:
– “Ićane, Boga ti, što ti radiš ovdje? Što se nisi predao dok je vrijedila amnestija?”
Moram reći odakle me ta Ljubušanka zna. Za vrijeme NDH ona je bila pisarica u Ljubuškome. Optužili su je da je surađivala sa partizanima. Pošto sam tada bio pri hrvatskoj vlasti rekao sam da je puste. I ona je to zapamtila. Rekla je to svojima koji je nisu poslušali. Više su vjerovali onima koji su me tri puta potcrtali na spisku. A te tri crte značile su – ubiti, ubiti i samo ubiti.
Iz Ljubuškoga prebacuju me u Mostar. Tu su bile velike kušnje. Isljednik Đika Pudar je ponavljao:
– “Što se nisi prije javljao?”
– “Nije mi bila jasna amnestija” – odgovorio sam.
– “Tako mi Boga tvoga, za tebe sud neće važiti. Ti si optužen. Možeš se smatrati mrtvim” – “tješio” me je Đuka Pudar potkrepljujući svoje tvrdnej udarcima.
Za moje puštanje bio je i Matiša Mlinarević iz Tihaljine. On je bio partizanski pomagač i odbornik. Međutim, njegova intervencija i riječi: “Da nije bilo Ićana ja bih već davno bio mrtav” nisu pile mnogo vode kod Đuke. Međutim, čini mi se da mi je to pomoglo da umjesto pod ledinu idem na trogodišnju robiju u Zenicu.
(Nekoliko riječi o ovom moje susjedu Ivanu – Ićanu Boban, Cokovića (1909-1997) kojeg sam vrlo dobro poznavao i kod kojeg sam mnogo puta na polju radio od sunca do sunca, jer sata nismo imali kako bi znali vrijeme. U podne bi zaduženi zvonar u selu zazvonio i seljanima dao znak da je podne. Ićan je bio oženje a nije imao djece. Bio je Rankov rođak, kuća uz kuću.
Ovaj opis sam dobio od njegove druge žene Joke kada sam bio u posjeti kući u Bobanovoj Dragi 1998., dakle godinu dana poslije Ićanove smrti. Ona je, Joka, udovica pok. Ićana za mene napravila kopiju ovog opisa kojeg je vodio, slušao i snimao moj rođak, novinar Večernjeg Lista Petar Grubišić. Kopija nije nabolja i ne znam da li je ili nije potpuna. Neke riječi su nečitljive, što sam i stavio, ali svakako ta manjkavost nije toliko ni važna. Opis završava sa: “Međutim,, čini mi se da mi je to pomoglo da umjesto u ledinu idem na trogodišnju robiju u Zenicu”.
Mile Boban.)
Prepisao Mile Boban, Otporaš, u Austinu, Texas, subota 22 lipnja 2019. godine.
Odgovori