POVIJESTNI KUTAK – “SLOVENIJO PUNA SI BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MLADIĆA”, znale su uz gangu hrvatske čobanice ovu pjesmu pjevati.

 
                          – P O V I J E S T N I    K U T A K – 
 
S LO V E N I J O    P U N A    S I    B O R I Ć A    I    K O S T I J U    H R V A T S K I H   M L A D I Ć A
 
                               Slika: Slovenj Gradec, na radilištu 1959.
 
Stoje s lijeva na desno: Ante Pejić, Ćamilov, zvani “Lelo”, Ante Kozina iz Bobanove Drage, Mile Boban, Gabrića slegnut, drži dva prsta nad glavom Jerke Bobana, “Kukić”, do njega Ivan Boban, “Vranić”. Sjede: Frano, “Vreja” Brnadić, Mašin, poznat kao “Vreja”, iz Vrućica, Grude, Ivan Boban, Glavašušića, nadimkom “Juka”, Jerko Boban, nadimkom “Kukić”.
Slika broj jedan.
image.png
Ako se dobro zagledate u sliku, primjetit ćete slijedeće. Pošto sam ja bio tu, ne samo kao radnik nego kao i poslovođa iako sam najmlađi bio od svih njih tu na sliki. Slovensko građevinsko poduzeće iz Slovenj Gradec-a za koje smo mi radili, mene je zadužilo da budem poslovođa na ovom radilištu, ne zato da sam ja bio najbolji, nego baš zato što sam dobro govorio slovenski, tako da su inženjeri i drugi iz poduzeća mogli s nama u potpunosti razgovarati i sve razumijeti. Jedan od glavnih inženjera je bio imenom Franz Geč, rođen 1919., prvoborac NOB-a, ranjen i jednu nogu izgubio. Imao je drvenu nogu. Pričao nam je mnogo o ratu i kuda je sve prolazio i kako je u jednoj od tih borbi nogu izgubio.
To slovensko građevinsko poduzeće je tu, kako se može vidjeti i na priloženoj sliki, pravilo jednu zgradu, mislim školu. Još me uvijek memorija služi i koliko se sjećam da je ta zgrada ili ta škola bila 53 metra duga sa 30 metara široka. Lokacija je bila u blizini neke šume uz koju su bile poredane par kuća. Tu uz to malo naselje pravila se je ta zgrada. Nije tada bilo buldoždera kao danas. Sve se je rukama kopalo. Plan je bio takav da smo morali kopati duboko jedan metar i u tačkama zemlju odvoziti i popunjati jame, rupe, uvale oko tih kuća te kasnije poravnavati.
Slika broj dva.
image.png
Ako se dobro zagledate u prvu sliku vidjet ćete dvije kuće koje su identične na drugoj sliki. Na prvoj sliki ćete vidjeti dečkića koji drži dasku a na desnoj nogi ispod koljena ima zavoj. Do zavoja je došlo ovako: Pogledajte dobro na ovu drugu sliku. Vidjet ćete dasku i na njoj tačke. Preko te daske mi smo vozili izkomanu zemlju što se očito vidi i na sliki broj. dva. Ona dva dečkića s prve slike su uvijek bili uz nas i kod nas i uvijek od nas tražili da ih vozimo u tačkama kada se prazni vraćamo. Kadkada bi mi to učinili, ali više puta smo odbijali. Jednog puta ja sam povezao u praznim tačkama tog dečkića. Kako je bilo nizbrdo, on se ninao i cuninao od veselja u tačkama tako da,  kada sam bio na ovoj daski po kojoj smo tačke vozili, tačke su se prevrnule a dečkić pao i ozlijedio se po nogi od vrhunac tački koji je bio obložen rigetom, silčno kao i bačve samo što je rigeta bila tanja. Tako se je on ozlijedio da je otišao u Ambulantu koja nije bila daleko, te su mu tu rani očistili i zavojom obložili. Ja sam mu zabranio dalaziti, ali, kako se i na sliki može vodjeti, on se je pojavio i daskom htio sakriti, misleći da ga ja neću vidjeti.
Na sliki broj dva vidi se Jerko Boban, “Kukić” i ja, Mile Boban, “Gabrića”. Mi smo se zagrlili. Sjedimo na jednom zemljištu kojeg smo morali ostaviti tako da je na vrhu uvijek originalna trava kako bi komisija mogla vidjeti da je to originalni sloj zemlje kako bi se uvjerili da smo mi kopali duboko jedan metar, kako je plan zahtjeva.
I kad sam kod tog sijećanja upravo se navršava šest desetljeća od ovog kopanja, nazovimo ju “poduminte” za tu školsku zgradu. Pogledajte dobro gdje se na daski nalaze tačke. U toj blizini smo mi pronašli ljudskih kostiju razbacanih tako da izgleda nisu bili u originalnom zakopavanju. Bilo je u vrlo istrošenom i sagnjilom stanju i vojničkih odora i dugmadi, sve u zahrđalom stanju. Kako smo se mi svi koji smo tu radili zabavili oko tog pronalazka, gledajući u kosti i ostale predmete, mi smo to pokazivali tim susjedima, ženama čije su kuće odmah po zadi nas, gdje smo mi radili. Malo iza toga došli su dvojica trojica službenika iz tog slovenskog građevinskog poduzeća. Pitali su nas da šta smo pronašli. Mi smo im pokazali hrpu kostiju, sagnjile vojničke odore i zahrđale vojničke oznake. Kada su oni to vidjeli, rekli su nam da su tu za vrijeme rata bile borbe između njemačke i jugoslavenske vojske. Ja sam pronašao jedno “U” slovo koje sam počeo čistiti. Kada sam vidio da poslovođe tog slovenskog građevinskog poduzeća dolaze, stavio sam taj “U” slovo u džep.
Istina je da je tu u blizini i nedalako, tik šume bila jedna velika zgrada koja je bila prije rata tvornica nekih artikle kojih se više ne sjećam. Kada je rat započeo 1941. godine, njemačka je vojska tu zgradu preuzela i u njoj stavila svoj glavni vojnički stožer za to područje, tako da je ta zgrada za cijelo vrijeme služila vojničkim svrhama. U toj zgradi smo mi živjeli, hoću reći stanovali dok smo tu u Slovenj- Gradec-u radili. Tada nam je inženjer Franz Geč rekao da ovo mjesto nije za nas te nam je rekao da će nam dati drugo radilište. Uzeli smo naš alat i došli u tu zgradu gdje smo stanovali.
Kad smo u zgradu došli, tek tada smo shvatili važnost zašto su nas odstranili s tog radilišta. Ivan Boban, Glavašušića, “Juka” koji ja na prvoj sliki, sjedi između Frane Brnadić “Vreja” i Jerke Boban “Kukić” je bio u Hrvatskoj Ustaškoj Mladeži. Zarobljen blizu Dravograda. Prošao kroz “Marševe Smrti”. Došao živ kući koncem 1948. Oženio se u studenom 1949. Imao je sina koji mu se je rodio u rujnu 1950. a Frano Grubišić, Markočević je tom sinu Ivana Boban “Glavašušića” bio kršteni kum. (Frano Grubišić, Markočev r. 1927 još je živ, fala dragom Bogu pa ako ovo dođe do njega on to može posvjedočiti) Frano Grubišić Markočević je otac bivšeg saborskog zastupnika Bore Grubišić i otac predsjednika Društva Hrvatskih Političkih Zatvorenika Marka Grubišić. Ivan Boban Glavašušić nam je pričao kako je tuda prolazila na povlačenju prema Austriji hrvatska vojska i rekao nam je gdje je on bio zarobljen. Ja se imena više ne sjećam, ali nije bilo daleko od Dravograda.
Sutra sam ja otišao u ured tog slovenskog građevinskog poduzeća i tražio gdje ćemo sada i na koje radilište ići. Inženjer Franz Geč me je pozvao u svoj ured i rekao da za nas nema više posla, ali kako smo mi dobri radnici a on namjerava sebi kuću praviti, pitao me je da li smo voljni raditi na njegovoj kući dok se kuća završi. Kada sam se vratio u zgradu, rekao sam mojim prijatelji koji su objeručke prihvatili. Radili smo kod gosp. Franz Geča do početka rujna 1959. godine. Za to vrijeme zbilja smo s njim uspostavili dobre prijateljske odnose. Pričao nam je mnoge stvari o ratu.
Zatim smo u nedjelju 6 rujna 1959. godine Jerko Boban, Kukić i ja tu noć, preko Kopra prešli slovensko/talijansku granicu za Trst. Preko Italije i talijanskih Alpi smo 10 rujuna stigli u grad Nicu-u u Francuskoj.
Kada smo došli u Pariz, našli stan i posao, javio sam se gosp. Franz Geču. Blio mu je drago što sam mu se javio. Dopisivali smo se skoro dvije godine i najednom se svaka veza prekinula. Ja sam iz Pariza mnogima pisao i u pismima slao izrezke iz hrvatskih novina o pokolju hrvatske vojske u Sloveniji. Ono “U” slovo sam ponio sa sobom i u Parizu, kada sam malo naučio francuski, otišao sam kod jednog zlatara, pokazao sam mu to zahrđalo slovo “U”, ali sam sa sobom ponio časopis USTAŠA sa slikom Jure Francetića gdje se vrlo dobro i originalno vidi “U” slovo. Rekao sam da napravi što bolje može, gledajući uvijek u ovu sliku na časopisu Ustaša. Prilažem sliku na kojoj ćete vidjeti to “U” slovo. https://otporas.com/u-na-fes-granica-na-drini/
Sve sam ovo napisao kao jedan mali dio uspomena iz moje prošlosti. Poznato je da svaka prošlost prije ili kasnije postane dio narodne povijesti.
Mile Boban, Otporaš.

Objavljeno

u

autor/ica

Oznake:

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)