Komentari

Jedan odgovor na “POVIJESNA ZBILJA I ZNAČENJE “DESETOG TRAVNJA””

1. Otporaš

   14. siječnja 2023.

   My forty-ninth (49) writing to my children = Moj četrdeset (49) opis mojim unucima

   Picture of Petar Boban, Gabrić great grand father of my grandchildren

   My forty-ninth (49) writing to my grandchildren.
   The question is:
   “Who have been your closest friends over the years?”
   My dear grandchildren, this is a question that concerns every person who was born and lived on this planet of ours. I said “who was born and lived on this planet of ours”, because there were those who were born and unfortunately did not live long, because they died soon after birth, which means that they could not have “…closest friends over the years”. So I will write about myself and my closest friends in my life.

   To be honest, my dear grandchildren, I have had many good and even bad friends in my life, and I would rather call the bad ones here as acquaintances rather than friends. A Croatian proverb says: a good friend follows you more faithfully than your shadow, which follows you only as long as the sun shines around you. In other words, whoever believes in friendship must also believe in honesty. These are the divine sparks in man’s heart that he carries from the day of his birth, and both are the foundations of selfless, constant and saving love.

   My dear grandchildren, I have many friends, and in this description I will refer to only two, one is from my village Bobanova Draga Jerko Boban, nicknamed Kukić, born 1934-1994, the other is Joe Foster, an American, born in Houston, in the state of Texas in 1936 -2020. First, I will say something about my neighbor and friend Jerko Boban, Kukić.

   His family and my family were good friends from their childhood days and that friendship was passed on to their children. From that friendship of our parents, Jerko and I became friends. He was a good joker, he could sing ganga very well, and I sang ganga very well too. Ganga is a Croatian traditional type of singing, especially in our Croatian region of Herzegovina. Jerko and I often sang ganga on our way through our village. A village is a village and life in the countryside is different than – let’s say – in the city. On one occasion, my friend Jerko was in an inn where ganga was sung and various pastimes were enjoyed. Someone mentioned to Jerka how come Milan is not with you and that someone started talking negatively about me. Jerko got angry and said to that person: Don’t talk about my friend Milan because he is not here to defend himself. I am his friend and I forbid you to say anything about him without him, because he is not here.
   Jerko went to the army in 1954. I went to Slovenia to work in 1957. When Jerko came home from the army and found out that I was in Slovenia, he came to my parents and asked for my address. My parents gave him my address. Jerko came to me in Slovenia. Jerko started working with me in the same company. There we jointly agreed that we would flee from communist Yugoslavia to the West to democratic countries.

   image.png
   I am enclosing a picture from Mislinja and Slovenj Gradec. I worked there and under YU pressure I had to flee across the border. From left: Ivan Boban known as Juka, Ante Pejić, known as Lelo, Mile Boban your grandfather, Jerko Boban known as Kukić, Ante Kozina, squatting from left: Frano Boban, Belin, Frano Boban, Coković, lives somewhere in Sweden.
   On Sunday, September 6, 1959, we left Slovenj Gradec by train for Koper. We moved to Celje and took a picture in front of the train station. Jerko Bobnan, Kukić and I traveled to exile, to emigrate, while the others returned home.
   Jerko and I fled through Italy and arrived in Nice, France on Thursday September 10, 1959. From there to Paris where we lived together. Jerko got married on September 12, 1963. I am putting a picture of Jerko and Marica’s wedding. That was just when we got out of the limousine after the wedding and went to the house of our friend Marko Džapo where the reception was going to be. From left: Ante Mamić, groom Jerko Boban, bride Marica Boban and Mile Boban
   image.png

   This picture is during reception in the house of Marko Džapo. From left are: Ante Mamić, Marica Boban, Jerko Boban holding his right arm over Marica’s shoulder, Mile Boban, Nikola Šantić and Ivan Talaja.
   image.pngI got married on July 31, 1965. I am putting a picture of Mile and Annie Boban’s wedding.
   image.png
   Jerko left Paris for America in September 1968 to Warton, W. Virginia, I left Paris for San Francisco in December 1968. When Jerko learned that I was in San Francisco, he came to San Francisco with his family in May 1969. He died and was buried exactly on his sixtieth (60th) birthday in 1994. For me, that is one clear proof of the closest friendship.
   Along with my other closest friends was my good friend Joe Foster. I am putting a picture of Joe Foster. Right is Joe Foster and Mile Boban.
   image.png
   His wife Lily was a real estate agent. I was a builder and she sold them. Through her I met her husband Joe in October 1984. We found a common vocabulary and that’s how our mutual friendship developed. Through our friendship Lily Foster found a house for us in their neighborhood at 3104 Rivercrest Drive, Austin Texas 78733. Now we are neighbors, we live on the same street, we visit often, we tell each other stories from the past, we couldn’t tell stories from the future because we have not yet passed through the future and the future was unknown to us.
   I had an appendectomy at Seton Hospital on March 6, 1987, where I stayed for 7 days. My wife Annie was by my side every day. The children are at school. Joe Foster was leaving his job to pick up my kids from school. That is one true friendship. Joe wanted to check it out. One day, Saturday morning, my water supply pipe broke. I started digging to find out where the pipe broke. Joe came by and asked me what happened. I told him what happened. Joe left. After an hour or two, Joe came to me on foot with a bloody bandage on his arm. He moans and asks (asked) me if I could take him to the emergency room because he cut his hand with a knife. Even though I was in a big hurry to weld the pipe, I left work, took my car and Joe and I left for the hospital. When we got to Highway 360, Joe started laughing uproariously, took the towel off his hand, showed me his hand that was dripping tomato red (catch up) and said with great pleasure:
   Dear Mile, I just wanted to test how much of a sincere friend you are. Now you have proved to me that you are my sincere friend. I appreciate that. Now you have proved to me that friendship is the strongest bond of any human sacrifice. Thank you. Now turn the car around, let’s go home and enjoy the rest of Saturday together.
   My dear grandchildren, I found it appropriate to share with you my life memories of my dear friends, Croatian Jerka Boban, Kukić and American Joe Foster.

   Your eternal grandfather “Babu” Milan.

   ———————————————————————————————–
   Translated into Croatian = Prijevod na hrvatski
   Slika Petra Boban, Gabrić pradjed mojih unuka

   Moj četrdeset deveti (49) mojim unucima.
   Pitanje je:
   “Tko su bili vaši najbliži prijatelji tijekom godina?”

   Dragi moji unuci to je jedno pitanje koje se tiče svake osobe koja se je rodila i živjela na ovoj našoj planeti. Rekao sam “koja se je rodila i živjela na ovoj našoj planeti”, jer je bilo rođenih koji su se rodili a na svu žalost nisu dugo živjeli, jer su poslije rođenja ubrzo umrle, što znači da oni nisu mogli imati “…najbližih prijatelja tijekom godina”. Dakle ja ću pisati o sebi i mojim najbližim prijateljima u mojem životu.

   Istini za volju dragi moji unuci ja sam u mojem životu imao mnogo dobrih pa čak i loših prijatelja, a loše bih ovdje radije nazvao kao poznanici a ne kao prijatelji. Hrvatska poslovica kaže: dobar prijatelj te vjernije slijedi nego tvoja sjena koja te slijedi samo dotle dok oko tebe sunce sja. Drugim riječima tko vjeruje u prijateljstvo mora vjerovati i u poštenje. To su božanske iskrice u čovjekovu srcu koje on nosi od dana svog rođenja, a obje su temelji nesebične, stalne i spasonosne ljubavi.

   Dragi moji unuci ja sam ima mnogo prijatelja a u ovom opisu ću se osvrnuti samo na dvojicu, jedan je iz mog sela Bobanova Draga Jerko Boban nadimkom Kukić, rođen 1934-1994, drugi je Joe Foster Amerikanac, rođen u Houston-u, u saveznoj državi Texas 1936 -2020. Najprije ću reći nešto o mojem susjedu i prijatelju Jerki Boban, Kukić.

   Njegova obitelj i moja obitelj iz njihovih dječjih dana su bili dobri prijatelji i to prijateljstvo se je prenijelo i na njihovu djecu. Iz tog prijateljstva naših roditelja Jerko i ja smo postali prijatelji. On je bio dobar šaljivčina, znao je pjevati gangu vrlo dobro, a i ja sam pjevao vrlo dobro gangu. Ganga je jedna hrvatska tradicionalna stara vrsta pjevanja, posebice u našem hrvatskom kraju Hercegovina. Jerko i ja smo često puta kroz naše selo pjevali gangu. Selo je selo i na selu je život drugačiji nego – recimo – u gradu. Jedne prigode moj prijatelj Jerko je bio u gostionici gdje se je pjevala ganga i uživale razne razonode. Netko je Jerki spomenuo kako to da Milan nije s tobom i taj netko počeo negativno o meni govoriti. Jerko se naljutio i reče toj osobi: Ne govori o mojem prijatelju Milanu jer on nije ovdje da se može braniti. Ja sam njegov prijatelj i zabranjujem ti bilo što reći o njemu bez njega, jer on nije ovdje.
   Jerko je otišao u vojsku 1954. Ja sam otišao u Sloveniju raditi 1957. Kada je Jerko došao kući iz vojske i saznao da sam ja u Sloveniji, došao je kod mojih roditelja i zatražio adresu. Moji roditelji su njemu dali moju adresu. Jerko je došao kod mene u Sloveniju. Jerko je počeo raditi s menom u istom poduzeću. Tu smo se zajednički dogovorili da ćemo bježati iz komunističke Jugoslavije na Zapad u demokratske zemlje. Prilažem sliku

   image.pngiz Mislinja iz Slovenj Gradec gdje sam radio. Pod YU pritiskom ja sam morao bježati u emigraciju. S lijeva: Ivan Boban Glavašušića, zvani Juka, Ante Pejić, zvani lelo, Mile Boban, vaš djed, Jerko Boban zvani Kukić, Ante Kozina, čuče: Frano Boban, Belin, Frano Boban, Coković, živi negdje u Švedskoj.
   Ova slika je uzeta, nedjelja 6 rujna 1959. Mi smo napustili Slovenj Gradec i s vlakom putovali do Kopra. U Celju smo mijenjali vlak i tu smo se slikali. Jerko Boban, Kukić i ja smo pobjegli u emigraciju, dok su se drugi vratili svojim kućama.
   I pobjegli smo preko Italije i stigli u Nicu, Francuska u četvrtak 10 rujna 1959. Odatle za Pariz gdje smo živjeli zajedno. Jerko se je oženio 12 rujna 1963. Prilažem sliku Jer Kina i Maričina vjenčanja. To je bilo kada smo poslije vjenčanja izašli iz limuzine i pošli prema kući Marka Džape gdje je bio svadbeni pir. S lijeva na desno: Ante Mamić, mladoženja Jerko Boban, mladoženjka Marica Boban i Mile Boban.
   image.pngOva slika je za vrijeme svatovskog pira u kući Marka Džape. S lijeva su: Ante Mamić, Marica Boban, Jerko Boban drži svoju desnu ruku preko Maričina ramena, Mile Boban, Nikola Šantić i Ivan Talaja.
   image.png
   Ja sam se oženio 31 srpnja 1965. Prilažem sliku vjenčanja Mile i Annie Boban.
   image.png

   Jerko je iz Pariza otišao za Ameriku u rujnu 1968. u grad Warton, W. Virginia, ja sam otišao iz Pariza za San Francisco u prosincu 1968. Kada je Jerko saznao da sam ja u San Francisku, on je sa svojom obitelji došao u San Francisco u svibnju 1969. On je umro a zakopan je točno na svoj šezdesetih (60) rođendan 1994. To je za mene jedan očiti dokaz najbližeg prijateljstva.
   Uz druge moje najbliže prijatelje je bio i moj dobri prijatelj Joe Foster. Prilažem sliku Joe Festera
   Desno: Joe Foster i Mile Boban
   image.png
   Njegova supruga Lily je bila prodavateljica kuća. Ja sam bio građevinar i ona ih je prodavala. Preko nje sam upoznao njezina supruga Joe u listopadu 1984. Našli smo zajednički rječnik i tako se je razvilo naše obostrano prijateljstvo. Kroz to naše prijateljstvo Lily Foster je našla kuću za nas u njihovu susjedstvu na adresi 3104 Rivercrest Drive, Austin Texas 78733. Sada smo susjedi, sada živimo na istoj ulici, posjećujemo se često, pričamo jedni drugima priče iz prošlosti, nismo mogli pričati priče iz budućnosti jer kroz budućnost još nismo prošli i budućnost nam nije bila poznata.
   Ja sam u Seton Bolnici imao operaciju na slijepo crijevo 6 ožujka 1987. gdje sam ostao 7 dana. Supruga Annie je svaki dan bila uz mene. Djeca su u školi. Joe Foster je napuštao svoj posao i išao uzimati moju djecu iz škole. To je jedno pravo prijateljstvo. Joe je htio to provjeriti. Jednog dana, subota jutro meni je pukla dovodna cijev vode. Ja sam počeo otkopavati kako bih saznao gdje je cijev pukla. Joe je naišao i pitao me šta se je dogodilo. Ja sam mu rekao šta se je desilo. Joe je otišao. Nakon sat dva vremena Jeo je došao pješke kod mene sa krvavim zavezom na ruci. Stenje, jauče i mene pita da li bi ga ja mogao odvesti na hitnu jer se je nožem posjekao po ruci. Iako sam ja bio u velikoj hitnji da zavarim cijev, ostavio sam posao, uzeo moje auto i Joe i ja krenemo za bolnicu. Kada smo došli na autoput 360, Joe se grahotom počeo smijati, skide ručnik sa ruke, pokaza mi ruku sa koje curi crvenilo rajčice (catch up) i sa velikim zadovoljstvom reče:
   Dragi Mile ja sam samo htio isprobati koliki si ti moj iskreni prijatelj. Sada si mi dokazao da si mi iskreni prijatelj. Mile ja to cijenim. Sada si mi dokazao da je prijateljstvo najača spona svakog ljudskog požrtvovanja. Hvala ti. Sada okreni auto, idemo kući i zajednički uživajmo ostatak subotnjeg dana.

   Dragi moji unuci ovo sam našao shodno da vam iznesem moje životne uspomene mojih dragih prijatelja, Hrvata Jerke Boban, Kukić i Amerikanca Joe Foster.

   Vaš vječiti djed “Babu” Milan.

   4 Attachments
   Objavljeno

   28. srpnja 2022.
   u

   Otporaševa torba
   autor/ica

   Otporaš

   Oznake:

   Komentari
   Jedan odgovor na “My forty-ninth (49) writing to my children = Moj četrdeset (49) opis mojim unucima”
   Otporaš
   14. siječnja 2023.
   Uredi
   PISMO MATI BOBAN

   Austin, Texas, Deseti Travnja 1990.

   Dragi prijatelju Mate,

   Želio bih započeti ovo pismo jednom francuskom izrekom koja kaže: “Pusti ljude na miru pa će ti biti dobri prijatelji”. To bi se moglo reći za događaje koji su u poljednjih nekoliko mjeseci izbili na površinu u zemljama gdje je vladala diktatura a manjkala sloboda, neovisnost i demokracija.

   Ubrzo će moje kćeri Katrina i Iva/Drina opet doći posjetiti moje rodno selo i uručiti mojim sisjedima pozdrave a Tebi pismo i još nekih stvari. Možda sve neće biti u svijetlu aktualnih dogodovština, obzirom na nadnevak kada je ovo pismo pisano i dolazak mojih kćeriju koncem svibnja kod vas. Ali svakako će ostati one frapirajuće činjenice koje će za sigurno biti kvasac svim nadolazećim promjenama, a te su: politička i gospodarska sloboda; a za nacionalnu slobodu morat ćemo čekati kako će izbori proći 22 travnja, jer svi građani Hrvatske još se nisu naučili govoriti o svojoj prirodnoj domovini Hrvatskoj. A onaj tko nema slobodu govora, nema ni slobodu nacionalnog hrvatskog osjećaja. Ne bojim se reći da ćemo se morati potući sa svim onima, neću imena spominjati, koji poslije ovih nadolazećih izbora ne prihvate demokratsku volju hrvatskog naroda za Hrvatskom Državom. Ja ću njih jednostavno prozvati: Hrvatski Neprijatelji.

   Dragi prijatelju Mate da mi je netko rekao prije par godina da će se istočno-europsko-komunističke zemlje tako naglo i tako brzo i skoro bez kapi krvi osloboditi marksističko-ljenjinističke doktrine – komunizma – i da će jedan Hrvat, bivši general JNA, koji je bio partizan-komunista, koji se je borio protiv hrvatske države kada je ova postojala, pokrenuti pitanje za suverenitet hrvatskog naroda u svim svojim prirodnim, povijestnim i etničkim granicama, i da će taj isti general JNA uputiti Proglas građanima Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu – na isti dan kojeg Jugoslavija slavi kao svoj državni praznik tj. 29 novembar, (hrvatski studeni) dan kada je Jugoslavija stvorena avnojskim načelima 1943. – da građani Hrvatske i dalje slave taj dan u pozetivnom smislu kao povijestni dan kada je u srcima, mislima i ideji prestala postojati tamnica hrvatskog naroda – Jugoslavija – a obnovila se suverena, slobodna i demokratska Država Hrvatska, ja mu uopće ni bih vjerovao.

   Ali, eto, sve je danas moguće, pa bi bilo moguće, zašto ne, da bi i Tito pokrenuo građane Hrvatske za Hrvatsku Državu, da je on danas živ. Stoljećima se je voljelo ono što se i danas voli. San o realizaciji hrvatske države nije nikada iščezao. Netko je više a netko manje vjerovao u taj hrvatsko-državni san. Danas kada su na pomolu nove ideje, nove snage i nove šanse, mi hrvati to moramo iskoristiti tako da nas budući naraštaji nebi osudili kao izdajnike vlastite domovine, za koju da se nismo htjeli boriti kako se drugi bore za svoje domovine. Ugledajmo se u Litvance i druge.

   Ja sam za Hrvatsku Državu i to sam predsjedniku Hrvatske Demokratske Zajednice Dru. Franji Tuđmanu rekao 21 siječnja 1990. u Clevelandu. Rekao sam mu da mu predajem odgovornost Hrvatskog Narodnog Otpora kojemu sam ja bio više godina Pročelnik. Naglasio sam mu da samo u slobodnoj Državi Hrvatskoj se može staviti završna točka svim ratnim zbivanjima na području Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme prošlog rata, i da samo on može opravdati zablude i grijehe hrvatskih komunista-partizana koji su u svoj idealizam više ugradili borbu za komunistički socijalizam, nego borbu za pravdu Hrvatske Socijalističke Države. On se je s tim složio i rekao da svi mi moramo u tom pravcu raditi. Tada smo se uz stisak dviju hrvatskih desnica rukovali i uslikali.

   Pitao sam ga: “Šta on misli o generalu Luburiću” o kojem se najcrnje priče pričaju. Gosp. Tuđman je odgovorio “da su oni obadvojica hrvatski generali” i sa tim zanijekao da je general JNA i potvrdio da se ne odriče niti ijednog Hrvata, pa niti generala Luburića. Na ovaj odgovor sva dvorana “Kardinal Alojzije Stepinac” u Cleveland-u gdje je Banquet bio se urnebesno tresla od zadovoljstva. Rekao sam mu da mi je drago da se bez straha i bojazni osnivaju nacionalno-hrvatske političke organizacije i stranke u Hrvatskoj. Nije mi bilo drago kada mi je rekao da se mnogi istaknuti Hrvati mogu vratiti, ali da za mene ne može jamčiti, jer sam se mnogo isticao protiv Jugoslavije, a mi još nismo preuzeli vlast. Rekao sam mu da se samo u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj narod može izgrađivati. Rekao sam mu da mi je veoma drago da jedan mladi hrvatski intelektualc, Dobroslav Paraga nesmetano osniva, tj. pokreće najstariju hrvatsku političku stranku prava, koju je (1861) osnovao Dr. Ante Starčević. Iz te stranke prava je izrastao i Ustaški Pokret 1929., i nadati se je da će pristaše te stranke zaletiti se u povijestni Institut u Zagrebu i pronaći svu onu arhivu (pismohranu) koja se odnosi na Ustaški Pokret i iznijeti ono pozetivno o kojem se nije smjelo prije govoriti niti pisati. Naravno da je toga mnogo i previše negativnoga iznešeno i još više rečeno na štetu hrvatskog naroda.

   Dragi moj Mate, pošto se je naš ranko u povlačenju 1945. god. borio za Hrvatsku Državu u redovima Hrvatskog Narodnog Otpora koje je osnovala Hrvatska Državna Vlada na Ivan Sedlu 1944. kao zalaznica HOS-a, neka nam bude zajednička zadaća u slobodnoj Hrvatskoj Državi pokrenuti HRVATSKI NARODNI OTPOR kao jednu političku hrvatsku organizaciju, kojoj će jedini cilj biti: Nacionalno Izmirenje svih građana Hrvatske, tako da sinovi bivših Ustaša i sinovi bivših partizana, pa čak i sinovi bivših četnika iz Hrvatske koji su se zabludom borili protiv svoje domovine Hrvatske, kao i hrvatski partizani, da svi zajedno, rame uz rame, stanu u obrani svoje rodne grude Hrvatske. kao što Anđeli čuvari čuvaju Nebo, neka tako i HNO čuva Hrvatsku Državu!

   Veseli me da je bivši zatvorenik Zvonimir Čičak obnovio Hrvatsku Seljačku Stranku. Iako sam seljak ne bih želio biti član te stranke kojoj su ugled oskvrnuli dr. dr. dr. Vladko maček, Ivan Šubašić, Juraj Krnjević i drugi, i to sve što su govorili govorili su u ime Hrvatske ali sve za veliku korist Titine Jugoslavije. Zato se je nadati da će taj hrvatski mladi političar znati staviti prave stvari na pravo mjesto, tj. opravdati koliko god se to moglo sve one koji su u najboljoj namjeri da nešto koriste Hrvatskoj, oni su svojim političkim radom toliko štetili Hrvatkoj a da oni toga nisu bili ni svijestni, kao što ni majka koja toliko mnogo voli svoje dijete te iz te ljubavi ujeda i grize dijete po licu, gnječi ga po svojim rukama, dok jadno dijete od bolova plače a reći ne može svojoj majki: “Draga mama ti mene voli koliko god hoćeš ali me musti na miru, jer me tvoja ljuba boli.” Eto, dragi moj Mate, tako ti je isto bilo i sa Mačekom, Pavelićem i Titom. Svi su oni imali svoje ideje i uz njih svoje vlastite poglede na Hrvatsku. Svi su oni radili u odrazu njihova vremena u kojem su živjeli i djelovali, a u isto vrijeme svi su na posebne načine i koristili i štetili Hrvatskoj. Povijest će o njima donijeti konačni sud, tko je više, tko manje a tko nimalo griješio u svome političkome radu.

   Dakle, u Hrvatskoj danas, na pomolu izbora, postoji jedna velika ali u svakom slučaju premostiva dvoumica: tko će na izborima pobijediti, ili Tuđman koji više ne vjeruje u Avnoj a njime se služi da sruši Jugoslaviju, kao što se je i Tito služio HSS da sruši NDH, ili koalicija koalicija koje se natječu tko će više hrvatovati ali se boje spomenuti ime dra. Ante Pavelića i Josipa Broza Tito. Osobno govorim da su za mene i Pavelić i Tito mnogo učinili za Hrvatsku. Prvi je za vjeke vjekova povratio BiH u okvir Hrvatske Države a drugi Istru i neke druge primorske krajeve Hrvatskoj. Što su oni propustili učiniti ili u najboljoj namjeri pogriješili, na nama je da ih dopunimo i da ne ponovimo njihove pogriješke. Jer, dragi moj Mate, nema dobrih i loših pogriješaka. Pogriješka je uvijek pogriješka i ostaje takova zapisana. Zato se ti pazi da u svojim kalkulacijama ne napraviš neoprostve pogriješke.

   Uz uskrene i prijateljske pozdrave, srdačno te pozdravlja Tvoj susjed i prijatelj Mile Boban.

   (Mate Boban je bio prvi predsjednik prve u povijesti HRVATSKE REPUBLIKE HERCEG BOSNE.)

   Odgovori