PODSJETNIK HRVATICAMA I HRVATIMA O GRANICAMA NEZAVINE DRŽAVE HRVATSKE
Ovo sam pronašao, pripremio i sastavio na portal javno.com i šaljem svim Hrvaticama i Hrvatima na znanje.
Podatci su uglavnom preuzeti iz djela knjige dra. Vjekoslava Vrančića – “Branili smo državu”, s nekim primjedbama i izmjenama, no tekst se bitno ne razlikuje od izvornog. Otporaš.
Granice Nezavisne Države Hrvatske
Ustaše su odlučili stvoriti hrvatsku državu bez obzira na sve i nisu se zamarali granicama nego su jednostavno prihvatili pomoć Niemaca i Talijana. Čim su došli na vlast, stvari su se zakomplicirale i Talijani su Ustašama skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć.
Niemci su se uglavnom bavili pitanjem podjele Slovenije i Banata, a u pitanje hrvatskih državnih granica se nisu miešali i dopustili su Hrvatima i Talijanima da se sami pokušaju dogovoriti oko njih. Hrvati su 10. travnja 1941. proglasili vlast na cjelokupnom poviestnom i etničkom hrvatskom teritoriju, ali Talijani su imali teritorijalne pretenzije prema hrvatskoj obali i Hrvati su morali dati sve od sebe da odbiju što više talijanskih zahtjeva.
Ciano je razgovarao s Ribbentropom o hrvatskom pitanju i rekao je da Talijani žele anektirati čitavu Dalmaciju i ući u personalnu uniju sa Hrvatskom. Čak je i lagao o tome da je s Pavelićem već razgovarao o personalnoj uniji i to je uvelike utjecalo na njemačku politiku nemiešanja u talijansko-hrvatske pregovore. Pod tim prilikama, nakon što je talijanska strana od svog njemačkog saveznika dobila slobodne ruke, započeli su razgovori i nastavljeni pregovori između talijanskih i hrvatskih državnih predstavnika o razgraničenju i budućim odnosima između NDH i Italije. Započeti na Cianovu želju, razgovori su održani u Ljubljani 25. travnja 1941. Želju za sastanak je Poglavniku donio posebni opunomoćenik talijanske vlade Raffaello Casertano. Uoči početka razgovora, 24. travnja, Ciano bilježi u svoj dnevnik da je dogovorio razgovor sa Pavelićem za sutradan i da se radi više o tome da se vidi što Hrvati misle, nego da se nešto zaključi. Tom prilikom dogovoreni su i parafirani konačni tekstovi budućih ugovora, koji su potisani 18. svibnja u Rimu. Uvjeti Rimskih Ugovora bili su za NDH izvanredno teški, ali su i pregovori za hrvatsku stranu vođeni pod veoma teškim okolnostima.
Hrvatska u obrani svojih probitaka nije imala nikakvog međunarodnog oslona i pregovore je vodila u trenutku kada nije imala svoju vojsku, kada se na njenom području nalazilo 10 talijanskih divizija, a talijanska vlada je sve do potpisa Rimskih ugovora to područje smatrala osvojenim i zaposjednutim. I talijanska strana vodila je pregovore pod pritiskom svoga javnog mnienja. S jedne strane, oživio je u to doba tradicionalni talijanski iredentizam, a s druge, Italija je doživljavala slom svoga kolonialnog carstva i trpjela težke poraze u Albaniji i Africi.Talijanski gubitci u iztočnoj Africi se penju na 270 000 častnika, dočastnika i vojnika. Uzevši u obzir ove prilike, nije nikakvo čudo da je vladajuća Fašistička stranka u nizu poraza nastojala polučiti bar neki vidljiv uspjeh, izabravši Hrvatsku kao jedinu moguću žrtvu u onome trenutku. Nasuprot talijanskom nasrtaju, Hrvatska se strana našla pred poviestnom odgovornošću: ne pregovarati i izgubiti sve ili pregovarati i spasiti državu uz što manje gubitke. Odgovorni hrvatski pregovarač, Poglavnik dr. Ante Pavelić odlučio se za spašavanje države. Poglavnik je u svojim odlukama našao razumievanje i potporu svih svojih pristaša i suradnika, kao i onih Hrvata kojima je ljubav prema državnoj nezavisnosti bila jača od mržnje prema protivniku. Ciano je Poglavniku ponudio dva priedloga. Po prvom od njih, hrvatsko-talijanska granica išla bi od Samobora, prieko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice. Po drugom prijedlogu, išla bi nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Poglavnik je odgovorio Cianu da na takvoj bazi ne može uobće razgovarati. Upitao je Ciana vrijedi li Talijanima više Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Jedan talijanski general uzvratio je Poglavniku da njih vode stratežki razlozi te da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se neće odreći. Poglavnik mu je na to odgovorio da će onda voditi i treći! Zatim ga je Ciano upitao kako bi on to riešio. Poglavnik je odgovorio:
“Ja nemam naslova da postavljam zahtjeve za teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vratite Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira.”
Ciano je bio suglasan ali nije mogao donijeti nikakvu odluku prije nego se konzultira sa Mussolinijem. Poglavnik mu je savjetovao da ga nazove brzoglasom, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio
“Io non posso essere rinunciatore” tj. “Ja ne mogu biti onaj koji se odriče.”
Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Poglavnik je rekao Cianu da onda ne mogu razgovarati te da je najbolje da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem. Hrvatskom državnom vodstvu, ako je htjelo očuvati hrvatsku državu, nije preostao drugi izlaz nego se upustiti u pregovore s protivnikom koji se nalazi u mnogo povoljniem položaju. Odlučivši se za put pregovora, hrvatskoj je strani palo u dužnost braniti se u dva pravca: u teritorialnom pogledu, spasiti što više hrvatskog narodnog područja; u političkom, obraniti hrvatsko državno vrhovničtvo u pitanjima vojne i gospodarske nezavisnosti.
Talijanski kralj je bio prohrvatski i antidalmatinski nastrojen, njegovo je mišljenje bilo da će Talijani imati što manje smetnja, što manje Dalmacije.
“Da nema nekih čisto protumačivih sentimentalizama, ja bih bio sklon da prepustimo čak i Zadar”,
rekao je kralj. Njemački predstavnik u Hrvatskoj, Siegfried Kasche je izvjestio ministra Ribbentropa u brzojavu od 28. travnja, da
“…Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i stoga teži sljedećem rješenju: talijanski princ postat će hrvatski kralj bez političkih prava; novi kralj nosit će hrvatsku Krunu, položiti prisegu na hrvatski ustav, dok će politička, vojna i gospodarska vlast pripasti izključivo hrvatskom državnom vodstvu; nikakvo ustupanje teritorija; optički uspjeh za Ducea, a osigurana izgradnja i ojačanje čitave Hrvatske. Hrvatski narod – zaključuje Kasche svoj brzojav – razumjet će takvo rješenje…”
Ovaj Poglavnikov pokušaj ostaje bez uspjeha. Pozvan na referat u Rim, Casertano je Duceu podnio izvješće o toku pregovora, predao mu Poglavnikovo pismo, kojim nudi Krunu jednom princu Savojske kuće, i dobio konačne upute za nastavak pregovora. O tome Ciano unosi 29. travnja u svoj dnevnik sljedeću bilješku:
“Casertano kod Ducea. Hrvatska je stvar krenula mnogo koraka napried. Čak i kruna je ponuđena jednom princu iz savojske kuće. Ali u pitanju Splita nepopustljivost je absolutna. Pavelić izjavljuje da će, ako bude morao pustiti Split, morati podnieti ostavku, a s njime bi se srušio čitav filotalijanski sustav. Duce uviđa, koji su naši pravi interesi, ali je u pitanju Splita veoma tvrdokoran. U njemu se bude njegovi vlastiti glasi iz riečke i dalmatinske polemike.”
Ciano nadalje bilježi, kako je sve više uvjeren da je potrebno riešiti problem na političkoj osnovi, tj. jačim vezanjem Hrvatske na Italiju, a popuštanjem u teritorialnom pogledu. 30. travnja Duce odgovara na Poglavnikovo pismo. Pristaje na Krunu, a Casertanu daje posljednje upute: ne popuštati u pitanju Splita, ali u odporu ne ići tako daleko da bi zbog nepopustljivosti došlo do prekida pregovora. U međuvremenu su talijanske vojne snage zaposjele čitavo svoje posadno područje (do crte željenog razgraničenja sa Hrvatskom) i time još više oslabile hrvatsku moć pregovaranja. Casertano se vratio u Zagreb da na hrvatsku stranu izvrši pritisak, da prihvati političke ugovore onog sadržaja kako ih je Mussolini bio zacrtao 24. travnja, a Ciano Poglavniku predao 25. travnja u Ljubljani te da se u teritorialnom pitanju drži granice koju je Mussolini naznačio uz napomenu da Split, Korčula i Bakar trebaju pripasti Italiji. Poglavnik je pritisak talijanskog predstavnika osjetio već prvi dan dodira (2. svibnja), a sljedećega se odnos bio zaoštrio u tolikoj mjeri, da se Poglavnik obratio za pomoć Berlinu. Nakon višekratnih neuspjelih pokušaja, Poglavnik se uvjerio da od Berlina ne treba očekivati podporu, pa posljednju nadu polaže na sastanak s Duceom, da bi ga obaviestio o neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva. Do sastanka Poglavnika s Mussolinijem i Cianom dolazi 7. svibnja u Tržiču nedaleko od Trsta, kojom prilikom Mussolini pristaje na izvjestne uztupke političke i teritorialno-upravne naravi.
U Tržiču je u duhu postignutog sporazuma izpravljen sadržaj prvotnog nacrta ugovora o jamstvu i suradnji i tako korigirani tekst parafiran od Poglavnika i Mussolinija. U Tržiču korigirani i parafirani tekst otvorio je sadržaj, koji će kao ugovor biti potpisan u Rimu 18. svibnja 1941. Poglavnik se nadao da će sačuvati za Hrvatsku Split i široki obalni potez kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. To je povjerio Veesenmayeru koji je to javio Kascheu. Poglavnik je također zatražio njemačku pomoć u ovom pitanju. Također je odbio carinsku, deviznu i monetarnu uniju sa Italijom i Albanijom jer bi ona uvelike umanjila hrvatsku nezavisnost i odbio je dalekosežno vezivanje hrvatske vojske uz talijansku jer je smatrao da hrvatska vojska mora pripadati Hrvatima i služiti samo hrvatskoj državi. Ukoliko bi Talijani uztrajali u ovim zahtjevima, Poglavnik je odlučio odstupiti s vlasti jer nije želio ispasti izdajica u očima svoga naroda. Veesenmayerova ocjena protagonista sastanka u Tržiču:
“Pavelić je hrvatske probitke zastupao dostojanstveno i odlučno. Duce je pokazao puno razumijevanje i izišao u susret Paveliću u pojedinim točkama, uzprkos protivljenju Conte Ciana.”
Znači, Poglavnik je nasuprot talijanskim zahtjevima uspio:
1) ne prihvatiti podređenost hrvatskih oružanih snaga;
2) ne pristupiti talijansko-albanskoj carinskoj uniji;
3) postići pristanak da grad Split i otok Korčula, koje je Italija prisvojila, dobiju hrvatsku obćinsku upravu. Na sastanku u Tržiču Mussolini je obećao skoru predaju uprave hrvatskim organima na području NDH zaposjednutom talijanskom vojskom i zadržanje toga zaposjednuća u skladu sa hrvatskim željama. U svojim izvješćima Ribbentropu, Kasche i Veesenmayer, koji su čitav tok pregovora pratili izbliza, ocienili su ishod sastanka u Tržiču za Hrvatsku pozitivnim. Tokom pregovora u Zagrebu i prilikom zaključnog razgovora u Tržiču dogovoreno je između predstavnika Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije:
1) ponuda hrvatske krune jednom članu Sabaudske kraljevske kuće, i
2) podpis ugovora, sporazuma i popratnih isprava, kojima se određuju granice i međudržavni odnosi između Hrvatske i Italije. Zamisao da se jednom članu talijanske kraljevske kuće ponudi hrvatska Kruna nikla je u nadi, da bi se time moglo postići da se prilikom pregovora o razgraničenju NDH spasi od težih gubitaka. Pokušaj, nažalost, nije uspio jer je talijanska strana ušla u pregovore o razgraničenju kao posjednik ratom stečenih područja i prema tome u pravu, da Hrvatskoj prepusti ono što Italiji bude po volji. Ugovor o razgraničenju nije se mogao nazvati ugovorom već diktatom. Sviestno poviestne odgovornosti, ustaško političko vodstvo, Poglavnik i njegovi bliži suradnici, odlučili su se za
“prihvaćanje diktata ali očuvanje živog plamena hrvatske nacionalne pripadnosti i državne sviesti.”
U svezi s ponudom hrvatske Krune donesena je u Zagrebu 15. svibnja Zakonska odredba o Kruni Kralja Zvonimira, koja predstavlja vrhovničtvo NDH. Odredba je uzakonjena podpisom Poglavnika i svih članova vlade. Uzporedo s time, u Zagrebu je sastavljeno izaslanstvo koje će kao predstavničtvo naroda pratiti Poglavnika u Rim na podpisivanje ugovora. Poglavnik i izaslanstvo krenuli su 17. svibnja u Rim, a 18. svibnja u 11 sati su se nalazili u Quirinalu, kraljevskoj rezidenciji u kojoj se odvijala svečana ponuda hrvatske Krune jednom članu Sabaudske kuće. U dvoranu su prvo ušli Duce, Ciano i Vittorio Emanuele, car i kralj Italije praćen članovima kraljevske obitelji. Odmah nakon toga, najavljen od dvorskog ceremoniala, ušao je u dvoranu Poglavnik, praćen hrvatskim izaslanstvom, koje je zauzelo prostor u sredini dvorane, sučelice priestolju. Poglavnika je pratio velik broj članova vlade, vojnih i diplomatskih predstavnika Države i Pokreta te lički, travnički, slavonski, zagorski i dva muslimanska seljaka, svi u narodnim nošnjama svoga kraja. Poglavnik se poklonio pred Kraljem, te mu u dostojanstvenom držanju mirnim glasom upravio govor. Poglavnikov govor bio je kratak. Svrha mu je bila ponuditi hrvatsku Krunu jednom članu Sabaudske kraljevske kuće i zamoliti, da kralj i car Italije odredi vojvodu, koji će biti njen nosilac. Povrh toga, Poglavnikov govor imao je i politički značaj, jer je u njemu iztaknuo misli oprečne talijanskoj službenoj politici, koja je težila podpunim podređenjem Hrvatske Italiji. Riječima, koje je Poglavnik upravio Kralju, istaknute su tri misli: suverenitet Nezavisne Države Hrvatske, hrvatska dinastija i ponos hrvatskog naroda.
U uvodu svoga govora istaknuo je Poglavnik, da Zvonimirova Kruna predstavlja vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske . Polučivši svoju slobodu – nastavio je Poglavnik – hrvatski je narod odlučio ponuditi Krunu svojih vladara vojvodi iz Sabaudske kuće. Zatim Poglavnik iztiče, da hrvatski narod očekuje monarha osnivača nove hrvatske dinastije, koji će Hrvatima prethoditi u njihovom preporodu; završio je time, da su Hrvati toliko ponosni na Kralja, koji će uzići na hrvatsko priestolje, kao što su ponosni na svoju državu i na narodnu nezavisnost.
Kralj je Poglavniku i hrvatskom izaslanstvu odgovorio u svoje ime i u ime Italije. Njegov govor odisao je prijateljstvom i poštovanjem prema hrvatskom narodu. Odmah u početku svoga govora Kralj je prihvatio zahvalnim srdcem hrvatski zahtjev, da bi označio kneza svoje kuće, koji će se okruniti Zvonimirovom Krunom. U nastavku pozdravio je preporod hrvatskog naroda i uzkrsnuće države Hrvatske izjavivši izaslanstvu, da je Italija svim srcem uz plemeniti hrvatski narod. Na kraju govora označio je svoga nećaka, Vojvodu od Spoleta, izabranim da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Kad je kralj spomenuo ime Vojvode od Spoleta, ovaj je stupio napried i duboko se poklonio pred Kraljem i Poglavnikom. Nato je Poglavnik pristupio Kralju i poklonio mu se. Na Kraljevu želju stao je s njegove lieve strane i predstavio mu, jednog po jednog, članove hrvatskog izaslanstva. Nakon toga Poglavnik se pozdravio s Vojvodom od Spoleta i zadržao u kraćem razgovoru, nakon čega se upitao s Mussolinijem. Time je završena ceremonija kod Kralja koji se povukao iz dvorane u pratnji članova kraljevske kuće, kao i Mussolinija i Ciana. Poslije toga hrvatsko je izaslanstvo primljeno najprije od kraljice Jelene, a zatim od Aimone di Savoia-Aosta, njegove supruge, vojvodkinje Irene, i njegove majke, kneginje Helene. Nakon toga hrvatsko je izaslanstvo posjetilo Panteon, gdje je Poglavnik položio vience na grobove članova Sabaudske kuće, kralja Vittoria Emanuela II. i vojvode Umberta Savojskoga.
Makar kraljev govor nije imao praktičnog utjecaja na razvoj talijansko-hrvatskih odnosa, kao što ni kod određivanja granica nije uvaženo njegovo mišljenje o hrvatskoj pripadnosti Dalmacije, Ustaše su njegove rieči smatrali kao ponovljeni izražaj dobre volje prema Hrvatskoj, riedku pojavu u ono vrieme na obalama Tibera. Sliedi prienos Kraljeva govora prema “Hrvatskom Narodu”, Zagreb, od 18. svibnja 1941. Kraljev govor glasio je:
“Poglavniče i gospodo izaslanici Kraljevstva Hrvatskog!
Sa živim zadovoljstvom i duboko zahvalnim srdcem prihvaćam zahtjev, koji ste uputili u ime plemenitog naroda hrvatskog, da bismo označili jednog kneza naše kuće, da bi se okrunio Krunom Zvonimirovom i da bi osnovao dinastiju, koja će biti na čelu Kraljevstva Hrvatske!
Rieči, s kojima ste popratili taj zahtjev, da biste pokazali, kako prisuće kneza Sabaudske kuće na priestolju Nezavisne Države Hrvatske ima posvjedočiti volju Vašeg naroda za suradnju s Italijom u duhu najtješnjeg prijateljstva, u punini nalaze odjek u osjećajima našim, kao i osjećajima čitavog talijanskog naroda. Mi pozdravljamo kao veselu nadu za novi poredak, koji se utvrđuje u Europi, preporod hrvatskog naroda, čija je poviest toliko vezana uz nas i koji je ustrajno stoljećima svoj moralni i intelektualni život usmjerio prema civilizaciji Rima. Italija nije tek od danas osjetljivo pokazala svoje simpatije za težnje hrvatskog naroda, koje su u Vama, Poglavniče, našle nepokolebivog pobornika. Danas, kada je stoljetna želja hrvatskog naroda, da bi opet uzkrsnula vlastita država, podpuno ostvarena pomoću pobjede Osovine, vrlo nam je drago, što imamo priliku, da u svečanosti ove uzvišene zgode, izrazimo Vama, gospodo izaslanici Nezavisne Države Hrvatske, da je Italija sa svim srdcem uz Vaš plemeniti narod, spremna pružiti svaku podporu svoje suradnje u bratskim solidarnim nakanama i djelima.
Potaknut vašim osjećajima veseli nas, što možemo prihvatiti zahtjev hrvatskog naroda i označiti našeg ljubljenog nećaka, Kraljevsku Visost Aimona di Savoia-Aosta, Vojvodu od Spoleta, da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Naša želja i želja talijanskog naroda prate ga u njegovoj uzvišenoj misiji i u isto vrieme želimo hrvatskom narodu razdoblje uspjeha i plodnog napredka”
Poslije posjeta Panteonu Poglavnik je s užom pratnjom otišao u Mussolinijevu radnu dvoranu u Palazzo Venezia na podpis ugovora. Ostala pratnja zadržala se kroz to vrieme u salonima iste palače. Nakon podpisa ugovora priređen je hrvatskom izaslanstvu objed u velikoj dvorani Palazzo Venezia, kojemu su s talijanske strane uz Mussolinija prisustvovali Emilio de Bono, maršal Italije, članovi vlade, predstavnici oružanih snaga, predstavnici Fašističke stranke, poslanici osovinskih zemalja, državni tajnici i predstavnici tiska. Na kraju objeda izmienjene su zdravice između Ducea i Poglavnika. Oko 6 sati poslije podne, Poglavnik je u pratnji krilnog pobočnika Sabljaka i dvojice talijanskih častnika posjetio državnog tajnika Vatikana, kardinala Luigija Maglionea, koji je Poglavnika predveo u privatnu audijenciju pape Pija XII., koja je trajala pola sata. U 8 sati navečer priređena je hrvatskom izaslanstvu svečana večera na kojoj je sudjelovalo oko 200 uzvanika. Iste večeri izaslanstvo je napustilo Rim i vratilo se u Zagreb 19. svibnja u 10 sati navečer.
Izprave koje su u Rimu potpisane 18. svibnja nose sljedeće službene nazive:
1) Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije
2) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje
3) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije
4) Zaključni zapisnik
Ugovorom o određivanju granica, zapravo diktatom iznuđenim pod već opisanim iznimno težkim okolnostima, talijanska je vlada iz hrvatskog narodnog tiela nemilosrdno izsjekla i prisvojila ove dielove na obalama hrvatskog Jadrana:
– Sušak s ovim okolnim područjem: kotareve Kastav, Sušak, Čabar i dio kotara Delnice. Iztočna granična crta ovog proširenja Riečke enklave polazi od Biljevine u kotaru Delnice, stiže do upravne granice kotara Sušak i silazi na more kod Bakarca.
– Otoke u Hrvatskom Primorju: Sveti Marko, Krk, Rab i one manje do visine Jablanca.
– Sve otoke zadarskog područja
– Od kopna srednje Dalmacije: područje obuhvaćeno crtom , koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, sliedi njegovu unutarnju crtu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obala rečenog mora, zahvaća Bukovicu i stigavši do toka Krke izpod mjesta Pađani, silazi duž rieke te se od nje odvaja tako, da obuhvaća cielo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa.
– Srednjodalmatinske otoke: Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostale manje, koji do njih leže.
– Južnodalmatinske otoke: Korčulu i Mljet
– Prošireno područje Kotora: kotar, koji obuhvaća cielu Boku Kotorsku crtom koja ostavlja obalu na jednoj točci između Cavtata i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključujući mjesto Grudu i masiv planine Orjen.
Od okrnjenog jadranskog područja talijanski je diktat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavio:
– Hrvatsko primorje: obćinu Hreljin, Dol Bakarac i Kraljevicu, a odatle obalu do Planinskog kanala, uključivši otok Pag.
– Dalmatinsku obalu: od granice grada Splita do točke između Cavtata i Vitaljine, uključivši otoke Brač i Hvar, poluotok Pelješac, Dubrovnik s otocima Šipan, Lopud i ostalim manjim otocima.
U svezi s posebnim položajem Splita i Korčule valja ovdje spomenuti sadržaj pisma od 18. svibnja 1941., koje je Mussolini uputio Poglavniku u stvari njihova upravnog uređaja. U tom pismu Mussolini potvrđuje Poglavniku: “da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.”
19. svibnja Mussolini je izdao, u svojstvu vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga, sljedeću Dnevnu zapovied:
“U vezi s političkim ugovorima, koji su sklopljeni u Rimu između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske, naređujem:
1. Od sutra, 20. o. mj., sva građanska uprava na području, koje je pripalo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje je do danas bilo podloženo talijanskoj vojničkoj okupaciji, prelazi u ruke hrvatskih vlasti.
2. Talijanske oružane snage, koje se sada nalaze na području Nezavisne Države Hrvatske, prestaju od sutra, 20. o. mj., imati značaj okupacionih snaga, te dobivaju značaj četa, koje se nalaze na području prijateljske i savezničke Nezavisne Države Hrvatske.
3. General Vittorio Ambrosio utanačit će potrebne sporazume s hrvatskim vlastima, da se ovo izvrši. – Mussolini”.
U gornjem tekstu izneseni su razlozi koji su ondašnje hrvatsko političko vodstvo silili na prihvaćanje talijanskog diktata izraženog u Rimskim ugovorima. Radilo se o izboru: očuvati ili izgubiti netom stečenu državu.
Odluka je bila: očuvati je.
Nikada nikome od Hrvata nije palo na pamet braniti sadržaj Rimskih ugovora. U cieloj zemlji, a posebno u njenom odciepljenom dielu, hrvatski je narod odgovorio razumljivim izljevom protutalijanske mržnje. Osim jugoslavenski orientiranih Hrvata, čitav je hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio proglašenje NDH. Uzprkos tome, posve je razumljivo da su Rimski diktati izazvali bol u duši svakog Hrvata. Zato je bilo potrebno narodu raztumačiti razloge koji su doveli do neželjena stanja. U tu svrhu su sljedećih šest tjedana održane javne skupštine diljem zemlje, na kojima su govorili iztaknuti politički ljudi, javni radnici i omladinci.
Prije toga, u svim većim mjestima u kojima se građanska vlast već nalazila u rukama talijanske vojske, preuzeta je na svečan način vlast s hrvatske strane, a u nekoliko gradova ušle su jedinice hrvatskog domobranstva uz neopisivo oduševljenje naroda.
22. svibnja održana je u Zagrebu velika javna skupština na kojoj je Poglavnik govorio o obćem položaju i o sadržaju sporazuma zaključenih s Italijom. Sigurnost kojom je Poglavnik nastupio djelovala je umirujuće na uznemirene duhove. Između 25. svibnja i 15. lipnja održane su u 33 mjesta javne skupštine uz veliko sudjelovanje naroda.
Poglavnik je među svojim najbližim suradnicima nakon podpisivanja Rimskih diktata ljutito izjavio: “nakon što riešimo sa Srbima, riešit ćemo mi i sa Talijanima!” Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvie godine. Mnogi njegovi blizki suradnici, uključujući Milu Budaka, su bili mišljenja “da Talijane treba sve skupa pobacati u more i natjerati ih da plivaju do Italije!”
Osim već spomenute jadranske granice s Italijom, NDH je graničila na sjeveru s Mađarskom, na iztoku sa Srbijom, Sandžakom i Crnom Gorom, a na zapadu sa Štajerskom i Kranjskom. Za razgraničenje s Mađarskom bila je mjerodavna vlada u Budimpešti, sa Srbijom i Štajerskom vlada Trećeg Reicha, a sa Sandžakom, Crnom Gorom i Kranjskom vlada Kraljevine Italije. Niemci su 3. 5. tražili da se zaključi njemačko-hrvatska granica. Predložili su da granica bude onakva kakva je bila 1918. prema Štajerskoj. Tražila se neznatna izmjena u korist Njemačke na onoj točki gdje rieka Drava protječe tromeđom koju Štajerska tvori s kotarevima Čakovec i Varaždin. Njemačka je ondje željela izgraditi veliku hidroelektranu. Nekoliko dana su vođeni pregovori sa Hrvatima i 13. svibnja su potpisani ugovori o njemačko-hrvatskoj granici. Vođene su velike borbe oko pripadnosti Huma na Sutli. Prvo je pripao Reichu, ali Hrvati su toliko negodovali da su Niemci na kraju popustili i vratili Hrvatima Hum na Sutli.
Pitanje određivanja granice između NDH i Mađarske je bilo problematično. Problem povlačenja te granice nije bio gospodarske ili zemljopisne, nego političke naravi. Zemljopisno nije postojala potežkoća razgraničenja, jer se radilo o prirodnoj međi, označenoj tokom rieka. Problem je bio u pomanjkanju sporazuma o onom dielu granice, čiji tok određuje vrhovničku pripadnost područja zvanog Međimurje. A taj se sporazum nije mogao postići jer su obje strane smatrale Međimurje svojim državnim teritorijem i obje svoj stav temeljile na načelu poviestnog vrhovničkog prava, koje je hrvatska strana, za razliku od mađarske, mogla podkriepiti i narodnosnim razlozima, budući da je stanovničtvo Međimurja – i po priznanju samih Mađara – bilo 99% hrvatsko. Obje strane su se slagale s time da granica treba teći između mjesta Barcza na Dravi, tokom drave do njena utoka u Dunav i Dunavom do točke na kojoj ova rieka prima pritoku Tisu. Ostalo je otvoreno pitanje onog diela granice, koji teče od hrvatsko-štajerske međe do mjesta Barcza. Sporna je bila samo sjeverna međimurska granica, dakle crta od štajerske međe do utoka Mure u Dravu. Hrvati i Mađari su ostavili ovo pitanje otvorenim i nisu se odmah sporazumjeli oko njega. Mađari su 16. travnja ušle u Međimurje, u kojem je još od 7. travnja građanska uprava bila u rukama hrvatskih oblasti koje su se 10. travnja stavile na razpolaganje vladi NDH. Hrvati su se oštro pobunili protiv mađarskog prisvajanja Međimurja i mađarske vojne uprave. 17. prosinca 1941. stupio je na snagu zakon o aneksiji Međimurja Mađarskoj. Hrvatska vlada nije ovaj jednostrani čin nikada priznala. Pitanje hrvatsko-mađarske granice ostalo je neriešeno kroz cielo vrieme rata.
Iztočna granica NDH određena je odvojenim činom za njen tok prema Srbiji, a odvojeno prema Crnoj Gori. Određivanje granice prema Srbji prepustila je njemačka strana odluci vlade NDH, dok je granica prema tadašnjoj Crnoj Gori utvrđena sporazumom između predstavnika hrvatske i talijanske vlade. Prema Srbiji, granica je određena Zakonskom odredbom od 7. lipnja 1941., koju su potpisali Poglavnik i članovi vlade. Tok granice jednak je onome, koji je postojao između Bosne i Srbije 1908. godine uz napomenu, da svi otoci na Drini pripadaju NDH. Zemun sa širom okolicom je prvo prepušten njemačkoj vojnoj upravi, ali 4. listopada 1941. čitav iztočni Sriem vraćen je pod hrvatsku vlast. U pitanju razgraničenja Hrvatske i Kranjske je bilo nekih manjih problema ali oni su riešeni. O pitanju razgraničenja sa Sandžakom i Crnom Gorom se razpravljalo sa Talijanima, također kao i o pitanju granice sa Kranjskom. Dielovi Sandžaka su bili nastanjeni hrvatskom muslimanskom većinom i hrvatska je vlada nastojala prilikom razgraničenja sa Crnom Gorom postaviti i pitanje pripadnosti onog diela Sandžaka koji je Hitlerovom odlukom pripao talijanskoj interesnoj sferi. Hrvati su sa Talijanima o tome razpravljali još od 18. svibnja. Poznato je da je 50 predstavnika Sandžaka 1941. uputilo zamolbu Poglavniku da pripoji Sandžak Hrvatskoj. Talijani nisu pristali na hrvatsko pripajanje Sandžaka. Time je, osim s Mađarskom, završeno razgraničenje NDH s ostalim susjednim zemljama.
Granice su ostale takve kakve jesu do kapitulacije Italije 1943. godine. Razvoj talijanske krize odvio se u roku od 45 dana, koji su protekli od ostavke Mussolinija (25. srpnja), imenovanja maršala Italije Pietra Badoglia istoga dana, na njegovo mjesto, pa prieko razpuštanja Narodne fašističke stranke (28. srpnja), do bezuvjetnog polaganja oružja i istovremenog podpisivanja ugovora o primirju sa Zapadnim saveznicima (8. rujna 1943.). Događaji u Italiji imali su velikog odjeka u Hrvatskoj, ne samo zbog predstojećih promjena državnopravnih odnosa s Kraljevinom Italijom, nego i zbog toga što se na području NDH slomila 2. Armata talijanske vojske, koja je Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu naniela mnogo zla. Talijani su 2. rujna pustili sve Hrvate iz sabirnih logora Arso, Gonano, Monigo, Aenici, Visco i Chiesa Nuova da se vrate u domovinu. Svećenik Krunoslav Draganović je poslan u Rim tako da ondje može zastupati hrvatske probitke. Inače, taj je svećenik zaslužan za spašavanje ogromnog broja Hrvata 1945. godine.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna, kao prvi čin, Poglavnik je u jedan sat u noći od 9. na 10. rujna 1943. uputio prieko Državnog krugovala proglas hrvatskom narodu, kojim izjavljuje, da Rimski ugovori nemaju nikakve obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ta je izjava dobila službeni naziv Državnopravna Izjava o Razrješenju Rimskih Ugovora, a njezin je sadržaj sljedeći:
“Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorialnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznka, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku!”
Istoga dana, Poglavnik je u svome govoru na Markovu trgu priobćio hrvatskom narodu:
“Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Velika Njemačka izjavila mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu”.
Također je izdana dnevna zapovied za hrvatsku vojsku;
Hrvatski vojnici! Domobrani, ustaše, zrakoplovci i mornari! Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete. Hrvatski vojnici! Pod vodstvom vašeg zapovjedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke. Hrvatski vojnici! U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvrućija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce. Hrvatski vojnici, hrvatski mornari!Došao je davno žuđeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!
U provedbi Državnopravne Izjave od 10. rujna, Poglavnikovom odredbom od istoga dana izabrani su ministar za oslobođene krajeve (dr. Edo Bulat) i glavari građanske uprave, i to: glavar građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir-Sidraga i Cetina, sa sjedištem u Splitu (dr. Bruno Nardelli), a glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika, sa sjedištem u gradu Sušak-Rieka (dr. Oskar Turina).
10. rujna je održana velika javna skupština na poziv dr. Ede Bulata, upućen jadranskim Hrvatima. Množtvo naroda skupilo se na prostoru izpred Sveučilišta. Govorili su dr. Bulat i dr. Stjepan Buć. Dr. Bulat naglasio je, da mu je Poglavnik prilikom odlaska na podpis Rimskih ugovora rekao: “Poručite u Split, da Hrvatska sa Dalmacijom stoji i pada!” … “Tuđin će sigurno biti izbačen iz Hrvatske snagom naše buduće hrvatske vojske!” … “To što je tada naš državni poglavar prorekao, sada se obistinilo” – rekao je dr. Bulat. Poslije Bulata govorio je dr. Stjepan Buć, brat velikog župana Ante. On je u svom govoru predložio osnutak jedne dobrovoljačke jadranske legije. Nakon toga prisutni su se svrstali u povorku i krenuli na Trg Stjepana Radića. Ondje su stigli članovi državne vlade, državni tajnici, glavni ravnatelji, predstavnici Pokreta i sam Poglavnik. Pozdravio ga je dr. Bulat, koji je među ostalim rekao:
“Naš državni Poglavare! Ja znam najbolje, … kolike si užasne muke okušao, kada si, kako si sam tada izričito kazao, bio prisiljen praviti ugovore. Tvoje je srdce krvarilo, a Tvoj je um izdvajao, ne znajući u prvi čas, da li ćemo radije odmah svi u krv protiv protivnika s Apenina, nego li onako, kako se to učinilo. Međutim, često puta… nesmiljeni zakoni logike, biranje manjeg zla u svrhu očuvanja golog obstanka, makar za čas i okrnjene države, diktirali su težki, mučni i krvavi izbor, koji nam je toliko paklenskih boli zadao. Koliko je to bilo državnički mudro, vidi se danas, kada smo, makar prieko nezapamćenih muka, došli, eto, u mogućnost, da uzmemo što je bilo, što jest i što će biti samo hrvatsko.”
U bitnome Poglavnik je odgovorio:
“Braćo! Sigurno je, da smo svi u svome srdcu proživljavali težke dane, kada smo morali zatvoriti oči, staviti podpis na ugovor po kojem bi granice prolazile ne na našoj narodnoj i državnoj međi, nego na granici, koja bi prolazila kroz živo tielo hrvatskog naroda i hrvatske države. Nu jer je to bilo neprirodno, jer je to bilo protunaravno, znao sam, a znali ste i vi svi, da ne će proći dugo vremena, da se hrvatsko more, hrvatska Dalmacija i hrvatske zemlje na Jadranu majci zemlji Hrvatskoj povrate.”
Date: Mon, 4 Jan 2010 15:05:29 -0800
http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=26482&kategorija=0
Odgovori