Dr. GIUSEPPE MASSUCCI, O.S.B., bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog Episkopata.

MISIJA U HRVATSKOJ  D N E V N I K  OCA   MASSUCCI

od 1. kolovoza 1941. do 28 ožujka 1946.

Gosp. Marijan Mikac, koji je sredio i za tisak spremio ovaj dnevnik o Masucci, moli me, da bi uz knjigu napisao jedan “snažan komentar i ocjenu”. On je uvjeren da će sama knjiga MISIJA U HRVATSKOJ s time dobiti već i zato, jer sam bio jedan od oni koji su imali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odgovorne položaje i time bio i sudionik u godadjajima o kojima knjiga govori.

Podijelio sam odgovornost tu sa mladim hrvatskim povjesničarom prof. Dr. Miljenokm Dabo-Peranićem, koji je dobro poznat po svojim radovima u našim publikacijama “DRINE” i “OBRANE”, a i inače po svojim radovima na proučavanju najstarije hrvatske vojničke povijesti. On daje pod bilježkom br. 1. analizu povijestne vrijednosti knjige MISIJA U HRVATSKOJ. Meni ostaje da po “pravu spomenutog” (vidi str. 194, 197 i 198.) [i](Iz dnevnika na str. 194: 23. travnja 1945. stoji: U 11 sati me je posjetio šef redarstva. Poslije podne je došao general Luburić, kojem sam preporučio, da bude manje okrutan. Str. 197 u dnevniku stoji: 8 svibnja 1945. U 12 sati smo otišli s nadbiskupom Stepincom njemačkom generalu, da mu kažemo naka preda grad, ne pružajući otpor. U 13 sati smo poslije velikih poteškoća uvjerili generala o razboritosti našeg savjeta i on je popustio (84).

(Ali sam se morao veoma mnogo boriti, da odvratim generala Luburića od njegove ludjačke namjere, da pruža otpor do posljednjeg čovjeka. On je položio bombe ispod glavnih zgrada, da ih razori (prelazim na str. 198, mo. Otporaš.) prije ulaska Titovaca. Uvjeravao me ljutito, da će se vratiti makar morao otići, Ali Tito će morati krčiti sebi put kroz gomile ruševina. Kada su sve moje molbe i preporuke bile uzaludne, poslužio sam se ovom lukavštinom:

“Generale, vi kažete, da se morate bezuvjetno vratiti! Vrlo dobro! Ako dignete u zrak čitav grad, u što ćete ući? U gomile ruševina? Nije li razboritije ostaviti grad nedirnutim, tako da ćete ga naći u najbolje stanju, kad ćete se vratiti Božijom pomoći?” i

reknem nešto u vezi dogadjaja koje o. Masucci spominje. Zato i stavljam ovoj mojoj bilježci naslov “PRO DOMO SUA” što znači govoriti “sebi u prilog” i “o sebi”.

Nisam htio davati sud o dogadjajima u kojima sam bio jedan od protagonista, ali mi je pravo i dužnost da reknem koju o dogadjajima u vezi s mojom osobom. Budući sam uvjeren da će biti ljudi koji će mi i ovo zamjeriti (ne zato, jer ne bi bila istina što pišem, nego zato, “jer sam kriv što sam živ”), nastojim u ovom malom uvodu objasniti najprije razloge koji me sile da prihvaćam ponudu gosp. Mikaca.

U prvom redu vjerujem da sve što se piše čini se sa stanovitim ciljem. Posebno to stoji kada se radi o biografijama, memoarima i dnevnicima. Ovima je uglavnom cilj istaći ono što smo činili dobro ili opravdati ono što mislimo da nije dobro.

Ni o. Masucci nije mogao uza svu svoju hrabrost i korektnost oteti se gornjem. Njega se svi rado sjećamo i priznajemo mu dobru volju, plemenite osjećaje, pa i ljubav za Hrvatsku. Ali on sam priznaje, a povijestničari će, jednom kad budu imali u rukama sve niti, reći, kao što smo mi to tvrdili, da je bio skoro od prvih dana svog dolaska u Hrvatsku bio okružen komunistima! Nezamjera nitko o. Masucci-u da nije prozreo nastojanja onih, koji su mu dolazili. Nisu se tu snašli ni mnogi od onih, koji su trebali i morali po svojoj dužnosti i funkcijama, biti na visini. Tehniku komunističke penetracije, zaokruživanja čovjeka, iskorišćavanja situacije itd. proučava se od kada je komunizam postao jednom od poluga koje pokreću svijet i prouzročavaju “vjetrove povijesti”, kako se to danas zna kazati. O. Masucci kao i svaki drugi čovjek; on sam i njegova cirkunstancija. (Njegova okolina, okolnost, mo. Otporaš.) On je pobožni, učeni i mirni redovnik, i njegova je cirkunstancija Opatija Montevergine i Gospa, svetište, mir i meditacija, a ne partizani, ustaše, četnici, fašisti, SSovci, policija , logori, komunisti i tehnika napada i obrane u jednom dvostrukom ratu i dvostrukoj revoluciji.

On pošteno priznaje svoje zablude, odnosno ne opravdava činjenice, koje su ga otrijeznule. To ga je valjda tjeralo da za života tiska svoje uspomene, svoj dnevnik. Gospodin Marijan Mikac je dobio bio mig i za prijevod na engleski i vjeruje da jedan engleski primjerak ili jedan primjerak talijansko-hrvatskog originala ima i jedna druga osoba, vjerojatno jedan svećenik u emigraciji. Kasnije je mu je bilo “savjetovano” da ne tiska svoj dnevnik. Nu on je ipak ostavio iza sebe i mi tiskama njegov dnevnik onako i kakvog ga je ostevio sa svim njegovim ocjenama, kritikama i sudu, koji je napisao o mnogima od nas, pa i o meni samome. Odatle moje pravo, da govorim o sebi “pro domo sua” i odatle moja dužnost, da reknem nešto o onima, koje je o. Masucci tako težko ocjenjivao, a posebno Eugena Kvaternika (Didu) i pukovnika Erika Lisaka, Glavne Ravnatelje za Javni Red i Sigurnost. Oni su bili oni koji su trebali zatvarati neprijatelje HRVATSKE DRŽAVE, tj. one za koje su dobri i zli intervenirali, i za koje je danomice zalagao sav svoj trud, svoje biće i prestiž o. Masucci.

Za o. Masucci-a postajala je samo vlast, koja je zatvorala, internirala i streljala, i postojali su na drugoj strani progonjeni, zatvarani i streljani. Ipak on je bio veoma inteligentan čovjek i nije mogao zatvoriti oči pred činjenicom, da se ne može na probleme naše revolucije gledati sa očima isposnika (pustinjaka, mo.) i redovnika iz opatije Monteverginie. (Montevergine je jedan samostan na jednom brdu srednje Italije, također poznat kao Partenio ili Monti di Avella. U tom samostanu su se “čeličili” talijanski svećenici. Mo. Otporaš.) I nije ih zatvarao (oči, mo), jer to svjedoči samo njegovo priznanje, da je u “šumu stigla kopija njegova izvješća o ustaškim logorima”. (Vidi str. 243. i 244.) On dakle nije bio naivan, bezazelen, nego je bio diplomatski predstavnik, koji je htio djelovati kao branitelj ugroženih. On je to činio i kasnije za vrijeme dolaska na vlast komunista. O tome će se moći imati jasna slika tek onda kada se jednom saznaju podatci njegovih izvješća i šifra, koje je slao Državnom Tajništvu u Vatikan. Pokojni Antun Wurster, bivši tajnik našeg predstavništva u Vatikanu u više mi je navrata govorio o tim depešama, nu to već ne spada u okvir onoga što trebam pisati. Pišem “pro domo sua” a Dido i Lisak su bili moji i meni je dužnost u tom pravcu reći koju, a ne ograničiti se samo na svoju osobu. Dužnost mi je to pred onim hrvatskim borcima koji nisu stvarali DRINAPRESS zato, unutar knjiga koje tiska pišu optužbe na one koji su časno i težko vršili svoju dužnost na mjestima, koja su bila neugodna, ali isto tako potrebna za obstanak Države, kao redarstvo i institucije za obranu Države.

Ne znači gornje da ćemo braniti i opravdavati svaki čin i svaku osobu, ali naši su Neroni branili Hrvatsku Državu, a talijanski Neroni su pomagali, stvarali i vodili ubojice hrvatskog puka iz svojih imperijalističkih i podlih razloga. Tako sam to i rekao o. Masucci.u ne jednom. Ostaje za ustanoviti da li stoji njegova tvrdnja, da je on u svojim depešama Vatikanu govorio o tome. Pukovnik Cvitanović je naime bio zadužen s tim, da o. Masucci-a opskrbi sa vijestima u tom pravcu. Pukovnik Dr. Šime Cvitanović, koji je bio poznat ne samo kao liječnik i kirurg, nego i stari nacionalni borac i praktični katolički muž sa jako dobrim vezama na Kaptolu. On je bio neka vrsta moje veze sa tim Kaptolom, uračunavajući u Kaptol sve vjerske katoličke ustanove.

Pukovnik Cvitanović je i sam bio iz Dalmacije i jedna od njegovih dužnosti kao Glavara Pozadinskog Stpžera Obrane bila je i skupljanje vijesti o zločinima Talijana i četnika na području, koje je bilo okupirano po ovima ili partizanima. Jednom sam sreo u uredu puk. Šime Cvitanovića ocu Masucci-a (vidi str. 183.) i tom prigodom mi je rekao, da će dobiveni materijal poslati u Vatikan.

U pogledu veza sa o. Masucci-jom u zadnja vremena, koja isti spominje, radi se o slijedećem: još u doba pripremanog puča Vokić – Lorković dobio sam bio od Poglavnika nalog, da unutar Obrane stvorim jedno posebno tijelo za obranu grada Zagreba. Ta zadaća je bila povjerena ZAPOVJEDNIŠTVU OBRANBENIH ZDRUGOVA, i u Draškovićevoj ulici, gdje su isti imali Središnji Gospodarski Ured, bila je postrojena ta posebna služba. Zadaća je bila komplicirana. Trebalo je predvidjeti 3 slučaja: obrana od Nijemaca, obrana od konspiracije jedne hrvatske snage protiv Vlade, i treće od napada iz vana, tj. od četnika ili partizana. Logično je, da je trebalo misliti i na razne zgrade i institucije, koje su pripadale Crkvi. Nu ja sam to delikatno pitanje obavio putem pukovnika Cvitanovića i bez većih problema. Kako su i neki privatni stanovi bili utvrdjeni i providjeni sa streljivom i oružjem, to je pri likvidaciji tih kamufliranih bunkera na jednom mjestu došlo do eksplozije. Zato su i nadbiskup Stepinac i Opat Marcone i o. Masucci intervenirali da bi se na nekim mjestima uklonili takovi bunkeri prije ulaska partizana u grad, što je naša posebna služba činila i iz vlastite inivijative. Nu naglašujem da ni jedan jedini crkveni objek, tj. tornjevi, crkva itd. nisu bili u te svrhe upotrebljeni, nego samo u blizini nekih imali smo takove kamuflirane bunkere, misleći više na borbe iznutra, nego na napad iz vana. (“…misleći više na borbe iznutra, nego na napad iz vana”. (Ovdje se može podrazumijevati napad puča Vokić – Lorković više nego na napad iz vana, tj. partizana. Mo.)

U pogledu pak samih završnih vojničkih operacija logično je bilo da su i nadbiskup Stepinac i drugi crkveni dostojanstvenici intervenirali i molili da se iz blizine Crkava i drugih objekata odstrane bunkeri, stanovite vojničke baze i skladišta municije. Mi smo to činili još i osmog svibnja 1945. ujutro.

Bilo je i drugih kontakta vojničke prirode. O tome se je govorilo na procesu nadbiskupu Stepincu i pukovniku Lisaku, kad je vršen pritisak na nadbiskupa Stepinca, da se ogradi od tadašnjih zapovjednika HOS-a, koje partizani naravno zovu koljačima, slugama nacifašizma itd. Nu junački nadbiskup je odbijao davati bilo kakove izjave, koje bi štetile ugledu, imenu i časti hrvatskih zapovjednika. Posebno je rekao da se nema čega stidjeti, kada su ga pitali, dali se stidi svojih veza sa generalom Luburićem.

Malo je pisano o jednom planu, ali vjerujem da će Poglavnik to u svojoj političkoj ostavštini iznijeti. On je, naime, imao namjeru da se prije povlačenja Hrvatskih Oružanih Snaga sva vlast preda ZAGREBAČKOM NADBISKUPU. On je o tome govorio i na zadnjim sastancima GLAVNOG STANA POGLAVNIKA, a vjerojatno se je i Hrvatska Vlada bavila tim problemima, pa će možda biti uputno, da koji od tadašnjih ministara o tome napiše svoje shvaćanje. To je bio razlog, da su arhive hrvatskog državnog kormila bile pohranjene u Nadbiskupski Dvor. Poglavnik je bio pravnik i on je rado u zadnja vremena govorio o jednoj staroj hrvatskoj praksi, koja je bila vršena u izvanrednim prilikama, kada je zagrebački nadbiskup bio neke vrsti “VRHOVNIŠTVA DO SREDJENJA PRILIKA.”

O. Masucci i o svom sudjelovanju u planiranju hrvatske budućnosti i njegovom odlasku do Engleza, koju misiju su kasnije izvršili hrvatski ministar V. Vrančić i kapetan bojnog broda Vrklja. Planovi su bili stvarani, mjenjani i do zadnjeg časa nitko osim Poglavnika nije znao sigurno, da li će se pružiti odpor, da li će se voditi borba, da li će se braniti “Zvonimirova Linija”, grad Zagreb, ili će se ići u šumu. ili u emigraciju, tj. do linija zapadnih saveznika. Svakako je vjerojatno ono što je htio, ali je i unutar toga postojala jasna grupacija, tj. jedni za odlazak do saveznika i drugi za Krbavsku Bitku. Na zadnjoj sjednici Glavnog Stana Poglavnika, kojoj je od sada živih prisustvovao kapetan bojnog broda Ante (mislim da mu je bilo ime Andrija Vrkljan, mo. Otporaš.) zrakoplovni general Rupčić, general Ivo Herenčić i ja. Kada je generalu Rupčiću netko rekao da pesimistički gleda na stvar, on je rekao od prilike slijedeće: “idem na zapad ako mi se zapovjedi, idem s Maksom u šumu, ako mi se da na volju, iako znam da je Krbavska bitka bila izgubljena” (Čitao sam negdje a ne mogu sada pronaći, a misliom da je u Hrvatskoj Reviji, Dr. Stjepan Buć napisao oko prilike ovako: “Bio sam na stepenicama kada su izišli sa posljednje sjednice Glavnog Stana Poglavnika. Čuo sam generala Rupčića reći: kao vojnik moram slušati šta mi Poglavar zapovjedi, a ako bih se mene pitalo, radije bih pošao u šumu sa generalom Luburićem”. Mo. Otporaš.)

Mene se još u Sisku na par dana prije povlačenja u zapovjedništvu II. Ustaškog Zbora, kojim sam zapovjedao, posjetili ministar Vrančić i Vinko Nikolić, gdje smo u kući Štirmerovoj još govorili o mogućnsti, da se ide u šumu. Ministar Vrančić je bio došao obučen u vojničku uniformu i donio je bio plan Vlade, da se svakom višem vojničkom zapovjedništvu doda nekoliko predstavnika Vlade i drugih osoba. Moje je zapovjedništvo bilo u Sisku i ja sam bio koncetrirao jedinice, da provalimo u ledja glavnim snagama partizana, koje su nadirale prema Zagrebu.

I na kraju, na I. V. 1945. bilo je na sastanku Glavnog Stana saopćeno da se ima povlačiti prema linijama zapadnih saveznika i tamo se predati. U tu svrhu bio je odredjen general Moškov kao zapovjednik I. Zbora da se brine za evakuaciju ranjenika, vodstva itd. i da predvodi povlačenje, dok je meni kao zapovjedniku II. Zbora bila zadaća osigurati povlačenje odzada i na bokovima, a onda da priberem sve što se mogne i pošaljem prema zapadnim saveznicima i u kolonu, likvidirajući sasma svaki organizirani masovni odpor iza linija nadirućih partizana. To jest upravo obratno od onog, što sam imao zadaću organizirati u vrijeme kada sam bio poslat na Ivan Planinu u ožujku 1945. godine.

Zadnja zapovjed Poglavnika bila je, da sam imenovan zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u Domovini sa tužnom zadaćom, da se izbjegne svaki masovni odpor, a vojska prikupi i pošalje “za kolonom”. Predao sam tada, pred Zidanim Mostom, zapovjedništvo Zbora mom prvom pomoćniku generalu Junusu Ajanoviću, koji je primio zapovjedništvo II. Zbora i uvrstio se u kolonu. Ja sam se nakon izvršene misije povratio u Hrvatsku. Poglavniku sam izričito rekao da se ne mislim nikome predati, ni sada ni poslije, i da ću kod kuće čekati, da li će se ostvariti ono u što je Poglavnik vjerovao, tj. da će Amerika obnoviti Hrvatsku i pomoći naše Oružane Snage.

Ja sam izvršio i zadnju zapovjed, i ostao dok me rana pod kraj 1947. nije prisilila na put na zapad. Gornje sam rekao i na zadnjem zasjedanju Glavnog Stana, kao i nadbiskupu Stepincu i njemačkom vrhovnom zapovjedniku feldmaršalu Lehru u kući pok. Mile Budaka i u društvu ministra ing. Ivice Frkovića, koji to može potvrditi. Maršal Lehr je već tada bio u vezi sa partizanima i oborio je glavu, kada sam mu to rekao u lice.

Da li je bilo ludjački ili ne stvarati plan za obranu grada Zagreba ili ne, to je drugo pitanje. Ja sam kao general dobio zapovjed da organiziram snage za odpor pa i grada Zagreba, i stvorio sam više planova i jedan od njih je, kao što je logično, bio i borba za svaku kuću i svaki ugao i do zadnje kapi krvi. Povijest će suditi o tim dogadjajima i reći pravi sud, a ne mi, koji smo te planove stvarali i rastvarali. Nisam bio prvi ni zadnji general, koji je takav plan stvorio i koji bi ga bio i izvršio i onda, ako je neka crkvena zgrada trebali biti za to upotrebljena.

Da li se branioce Varšave može zvati ludjacima? Da li se napadače Monte Cassina ili njegove branioce može zvati ludjacima? A što da reknemo o onima koji su zapalili Hamburg ili Coventry? (grad u Engleskoj kojeg je 1940. njemački Luftwaffe porušio, usprkos vrlo poznatoj katedrali iz 13 stoljeća, mo.) Da li je bilo uopće ludjački braniti se od partizana, tj. od snaga komunističke revolucije? Da li su bili ludjaci prvi kršćani i svi oni, koji su se u obrani vjere dali ubijati? Da li uopće netko zna sigurnu granicu izmedju savjesti i zakona, koji sili vojnika kao i redovnika na poslušnost? Zna li uopće netko granicu izmedju razuma ili ludjačva danas, u doba atomske strategije i što će povijest i Bog reći o genijama – učenjacima – stratezima – političarima i državnicima koji su u jedan mah ubili u Hirošimi 200.000 ljudi ili ako to sutra učine sa sto puta jačim efektom? Jedno je sigurno: vojnici naroda kad izgube rat su ludjaci, a pobjedničkih narodi su geniji. Ostanimo pri tome.

Ovom dokumentu prilažemo izvadak iz komunističkih vrela, koji govore o predmetu. Otac Masucci i drug “Marko” Ranković su dva pola, dva svijeta. Obadva svjedoče da sam i na Ivan Planini i pred Zagrebom htio braniti HRVATSKU DRŽAVU.

O. Masucci nam ostavlja još jedan vrijedan dokumenat: on piše o tome kako je skupa sa Kumičićem sudjelovao u čekanju partizana, dok oni vole partizane i govoriti o borbama za Zagreb, koje su bile kao i borbe talijanske vojske, kad su ulazili u sela i gradove Dalmacije 1941. godine, nakon što se je Jugoslavenska Vojska našla razoružana po hrvatskim ljudima diljem cijele Domovine. Nu borbe za Zagreb nije bilo, jer smo se mi povukli, a moje zaostale jedinice imale su zadaću, ne da pružaju zajednički odpor, nego da skupe zaostale i odvojene jedinice i uvrste ih u kolonu. Neće biti na odmet ovom prilikom zabilježiti da je Zapovjedništvo Grada Zagreba (general Servatzy) dalo puške, mislim 500, za naoružanje GRADSKE ZAŠTITE, koja je sastavljena od politički ne kompromitiranih gradjana i dijelom od kompromitiranih radi komunizma, koje smo pustili iz zatvora i dali im puške, da se spriječi pljačka i nered prije ulazka partizana. Hrvatska Država je i s tim zadnjim aktom dokazala svoju odgovornost i smisao za red i zakon. Drugo je pitanje ono političke prirode, kao i načelno o tome, da li se je ili ne trebalo povlačiti, ali je gornje dokaz više da Hrvatska Vojska, nije bila ni vojnički pobjedjena, a još manje iz Zagreba istjerana snagom oružja.

Povijest će kazati da li sam u obrani Države trebao biti “manje okrutan”, kako je to želio O. Masucci, i da li je trebalo braniti Državu ili ići na Bleiburg? I da li je bio ludjački plan borbe “kuću po kuću”.

O. Masucci-u neka bude medju nama ugodna uspomena.

general Vjekoslav Luburić.

(Eto, dragi moji Hrvati, šta general Luburić piše o zadnjim odlukama Hrvatske Državne Vlade u obrani Hrvatske Države. Bilo bih mi drago da se zainteresirani jave sa svojim komentarima na ovu temu.

Priredio i prepisao Mile Baban, Otporaš.)