ILI SMO JEDNA HRVATSKA ILI TREĆA JUGOSLAVIJA, piše Maks Luburić
Osobno me je zapala nezahvalna zadaća razoružavanja Hrvatske seljačke i Gradjanske Zaštite u Zagrebu, te da zatvorim i čuvam četiri godine dra. Vladka Mačeka. (Prilažem 30 linkova opisa generala Maksa Luburića “Prigodom smrti Vladka Mačeka, OBRANA 1965-1966. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/30-nastavaka-prigodom-smrti-vladka-maceka-pise-general-drinjanin-obrana-1965-1966/ Danas sam siguran, da sam tim činom, iako vršeći svoju vojničku dužnost i izvržavajući dobivenu zapovied od Hrvatske Vlade i Poglavnika, doprinio stvaranju “druge Hrvatske”. Ali sam bio, jesam i ostajem uvjeren, da je “hrvatski ban” Subašić stvorio prvi sabirni logor u Kruščici i u njega zatvorio ustašku elitu, da očuva Jugoslaviju. Ako je istina, da smo došli na talijanskim “blatobranima”, istina je takodjer, da je dio H.S.S.-e ostavio Hrvatsku Državu na srbskim “blatobranima”. Taj dio H.S.S.-e stvorio i u izbjegličtvu “drugu Hrvatsku”, iako samo danas uvjereni, da je dr. Krnjević činio, što je mogao, u toj “drugoj Hrvatskoj”, da se distancira od velikosrba Draže Mihajlovića i da se padneu Titovu “drugu Hrvatsku”, koja je pokopala N.D.H. i stvorila drugu Jugoslaviju.
“Hrvatska Zora” (jedan novina simpatizera HSS-e, koja je, mislim izlazila u Belgiji, mo. Otporaš.) je utošište hrvatskih brodolomaca s četničkog i partizanskog broda prve i druge Jugoslavije, ali je i razasadište za one, kojima na horizontu budućnosti stoji jedino treća Jugoslavija, koja bi tek trebala biti – kako vele – ono, što nije postala 1918. i 1945.
Stanje u svietu, skoro bi rekli, radi za ovu vrstu ljudi, ako ne za one, koji već sjede na grbači hrvatskog naroda i kao neprijatelji hrvatske državne misli i kao nosioci komunizma, tako stranog našem hrvatskom duhu.
Što u takvim prilikama moramo napraviti mi hrvatski vojnici i pripadnivi Odpora?
http://otporas.com/povijest-i-smjernice-hrvatskog-narodnog-odpora-hno/
U prvom redu savjestno analizirati uzroke, koji su u dalekoj prošlosti stvorili “drugu Hrvatsku”, kojoj se je u vrieme Borne i Zdeslava, Grgura Ninskog i Zvonimira, Habsburgovaca i osmanlija, karadjordjevića, pa i Pavelića i Tita svojski pridružavao jedan sloj ljudi, kojeg možemo zvati “vlaškim suhozemnim otokima na hrvatskom prostoru”, (general s ovom izrekom “vlaškim suhozemnim otokima na hrvatskom prostoru” misli na hrvatski pravoslavni živalj u Bosni i Hercegovini kao i djelovima Hrvatske, mo. Otporaš.) te protivnicima režima, osobni protivnici vlastodržaca, ideoložki i stranački protivnici, te intereščije svih vremena, koje je svaki narod imao u manjem ili većem omjeru u jednom ili drugom obliku.
U prvom redu ne može se voditi nikakva jugoslavenska politika, jer to znači vječito robstvo. Zato se ne može voditi nikakva politika sa onima, koji bi – kao “hrvatski ban” Šubašić – najprije pomoću policije beogradskog režima progonili hrvatske nacionaliste. (Povijest, i to naša hrvatska povijest će tog u navodnim znacima “hrvatskog bana” Šubašića ocijeniti kao jednog od najvećih izdajica u povijesti hrvatskog naroda. Mo. Otporaš.) Ovi bi tada morali rušiti ne samo Jugoslaviju, nego i smatrati izdajicama sve stare i nove “jugoslavene”, pa makar kakvim ideološkim tu Jugoslaviju obojili. nama su opasniji neprijatelji oni oko “Hrvatske Zore”, nego vojvoda Djujić. Baš zato smo voljni suradjivati s drom. Krnjevićem, koji je 1930. i 1963. godine bio voljan suradjivati s nacionalistima u borbi za hrvatsku državu.
ne može se stvarati “ustaška država”, ali niti “seljačka republika”, osim u Saboru Hrvatske. Ne može se praviti politika “jedni u Beograd, drugi u logore, tamnice i vješala”, a niti ona “jedni na Markov Trg, a drugi u logore i šumu”, nego H.S.S-a – a i nacionalisti moraju, ako žele ići pred narod, stvoriti hrvatsku državu, ići na izbore i u Hrvatskom Saboru “krojiti sudbinu Hrvatske”. Ni u Beogradu, ni u Beču, ni u Pešti, ni u Rimu ili bilo kojem stranom centru, nego u Zagrebu, dogovarano i u skladu s onima, bez kojih se neće moći voditi politika, ako politiku uzmemo ozbiljno kao umieće mogućega, a ne kao snove, brbljanja i kolaboraciju s gorim od sebe. Mali narodi uviek su bili kolaboratori velikih. Treba naći načina za kolaboraciju, koju vrijeme traži, (ja bih još nadodao i ovo: “prema običaju vremena”, mo. Otporaš.) da se za narod dobije korist, a ne šteta.
Ne može se riešiti pitanje hrvatskog socijalnog napredka u šumi ni oružjem u ruki, a niti progonima onih, koji su se borili za socijalni napredak, pa ni onda, ako su to činili u okviru, kojega su im drugi nametnuli, t.j. jugoslavenskom i srbokomunističkom. Hrvatski pokret oslobodjenja, ili bolje reći, hrvatska revolucija mora računati s hrvatskim radnikom ne iz taktičkih razlog, nego zato, jer je dio hrvatskog naroda, koji ima pravo na slobodu i socijalnu pravdu. Prvi mučenici Ustaškog Pokreta bili su radnici i prve vojničke jedinice N.D.H. bile su sastavljene u Zagrebu od radnika dobrovoljaca. Ne može se progoniti niti ine komuniste, koji nisu učinili zla, nego su bili uvjereni, da se bore protiv fašizma i za socijalnu pravdu, a i kažnjavanje komunističkih intelektualaca (“rukovodstva”) mora biti po zakonu.
Moramo ipak reći , da su hrvatski komunistički voditelji u najviše slučajeva bili izdajnici svoga naroda. Ja sam zadnji razgovarao s Andrijom Hebrangom prije, nego smo ga zamienili za Vutuca i Wagnera. On je bio uvjeren, da će ga Srbi prije ili poslije ubiti, pa iako nam je pomogao u borbi protiv srbskih komunistaUkako su i uhićeni srbski komunisti izdavali samo Hrvate), ipak ni on nije bio bezuvjetni pristaša hrvatske države, kad bi bila komunistička. Da, bilo je hrvatskih nacionalista i katolika, koji su plakali za nekim hrvatskim komunistima i intelektualcima, kao za Božidarom Adžijom, a kasnije smo vidjeli, da ni jedan hrvatski komunist na vladi nije spasavao Milu Budaka, iako je on spasio, branio i čuvao mnoge, pa i Miroslava Krležu.
Hrvatska revolucija ujedno mora biti i socijalna revolucija u duhu vremena, mora zadovoljiti pravedne aspiracije i hrvatskom radničkom stališu dati ne samo sva prava i eventualne organizacijske privilegije, nego ih i pomoći kao gospodarski najslabiji staleš. U hrvatskoj državi ne smije biti socijalne nepravde. Nama je cilj sloboda i sreća hrvatskog čovjeka, a država je samo sredstvo, da to postignemo. Industralizacija je stvorila jedan novi stališ, radnički, i s time treba računati. Posebno treba izbiti iz glave o nekoj stališkoj “seljačkoj” Hrvatskoj, gdje bi im se pričalo, kako su sa sela i davalo se strogo patriotsko obilježje njihovim organizacijama. To je prošlost!
Zadnji rat je dokazao, da pitanje hrvatskih pravoslavaca, t.j. Srba, treba riešiti po načinu, kakav danas vlada u svietu. Vidimo, da je vlast kontrole medjunarodnih organizacija u mnogo slučajeva bila odlučujuća, a takva riešenja se nekad nameću i onima, koji ih ne traže, ne žele i neće, kao u Katangi. Mi Hrvati želimo riešiti sporove sa Srbima kao susjedima, a sa Srbima u Hrvatskoj kao s lojalnim i punopravnim gradjanima zajedničke hrvatske države.. Moramo sve učiniti, da ne bude više “druge Hrvatske”.
Odpor je dokazao, da ima ideja i ljude, koji te ideje žele pretvoriti u djela. Pravimo školu i izgradjujmo elitu, spremajmos se za sprovesti hrvatsku revoluciju, te zato i vodimo brigu o stvarnim problemima, koji nam na putu stoje. Ima demagoga i stranačara, koji obećavaju i čekaju, jer se boje borbe ili sami nemaju prave orientacije.
Jedan od glavnih problema hrvatske emigracije je, da smanjimo učinke , koje bi mogla imati ona “druga Hrvatska”, sastavljena od nepomirljivih stranačara, raznih neprijatelja hrvatske državne ideje, medju koje – kao najopasnije – ubrajamo “neojugoslavene”. Mi zato prihvaćamo iskrene pokajnike i nastojim sebe reformirati i osposobiti za novu hrvatsku revoluciju.
Kraj ovog generalova opisa “DVIJE HRVATSKE”.
Odgovori